S. Ivančica Fulir članica je Družbe Marijinih sestara čudotvorne medaljice. Misijski je križ primila prije tri godine i od tada se nalazi u misiji u Ukrajini. U to je vrijeme Družba osnivala novu misijsku zajednicu i kod s. Ivančice javila se želja da sudjeluje u tom novom početku. Svoj redovnički, ali i misijski poziv otkrila je u Africi.

“Za vrijeme studija upoznala sam vlč. Odilona Singboa iz Benina i željela sam upoznati njegovu domovinu. Otišla sam u Benin kao volonterka laikinja i tamo se upoznala s Marijinim sestrama. Ostala sam u kontaktu s njima i ponovno se vratila volontirati devet mjeseci. U tih devet mjeseci spoznala sam da Bog poziva i mene – moj redovnički poziv ujedno je misijski”, naglasila je s. Ivančica.

Prije odlaska u Afriku s. Ivančica je bila zaposlena te je, kako kaže, bila zadovoljna svojim životom.

S. Ivančica Fulir / Foto: marijine-sestre-os.hr

“Nisam planirala postati redovnica. Živeći sa sestrama tijekom tih devet mjeseci sudjelovala sam u svim njihovom dnevnim aktivnostima i ubrzo, već nakon tri – četiri mjeseca, počeo se javljati poziv. Snažno sam mu se protivila. Osjećala sam strah i mislila sam kako to nije za mene. Vodila sam borbu u sebi i imala mnoga pitanja. No, ubrzo je sve postalo kristalno jasno. Po povratku u Hrvatsku pristupila sam sestrama, ušla u formaciju i odmah zatražila poslanje u misijama”, rekla je naša sugovornica.

Družba Marijinih sestara čudotvorne medaljice u Ukrajini djeluje već 15 godina. Prva zajednica otvorena je u Kijevu gdje djeluju sestre iz slovenske provincije. Prije tri godine s. Ivančica sudjelovala je u osnivanju zajednice u Zakarpatju gdje djeluje i danas.

“U Zakarpatju sam s još jednom sestrom iz Slovenije i nas dvije smo od početka tu. Prve dvije i pol godine u misiji smo bile same, a sada nam se pridružila s. Katarina iz Ukrajine koja je nedavno položila prve zavjete. Djelovanje u misiji smo započeli našom prvotnom karizmom Družbe, a to su posjeti bolesnicima po njihovim kućama”, rekla je s. Ivančica.

Zakarpatje je brdovito područje u podnožju planinskog lanca Karpati. Prema riječima s. Ivančice to je vrlo siromašan kraj.

“Ljudi žive u glinenim ili drvenim kućama bez vode i plina. Nema svaka kuća bunar, nego se po dvije – tri obitelji opskrbljuju iz jednoga. To nije problem dok su ljudi mladi, no radi se uglavnom o starijem stanovništvu slabijeg zdravlja”, rekla je naša sugovornica.

Zajednica u Zakarpatju / Foto: marijine-sestre-os.hr

Zdravstvena skrb u toj je ukrajinskoj pokrajini slabo razvijena. Naša sugovornica navodi kako za osobe u terminalnoj fazi bolesti u bolnici nema mjesta.

“Liječnici jednostavno kažu da se medicinski više ništa ne može napraviti i onda otpuste osobu kući. Te su osobe često same i gladne u svojim domovima jer se za njih nema tko brinuti. Ako i imaju obitelj, oni su često zaposleni i ne mogu provoditi vrijeme s njima. Ovdje ima jako malo zaposlenja pa ljudi odlaze u Češku, Slovačku i Poljsku u potrazi za poslom. Oni se kući vraćaju jednom u dva – tri mjeseca”, rekla je s. Ivančica te nadodala: “Mi dolazimo k njima i skrbimo za njih. Pružamo im njegu, onaj minimum za dostojanstveni kraj života. Naravno, najvažnije su nam njihove duše. Pripremamo ih za susret s Gospodinom. Često se ljudi nisu dugo ispovijedali. Prvo ih posjećujemo mi, a ako bolesnik pristane, onda s nama dolazi i svećenik kako bi osoba mogla pristupiti sakramentima”.

S. Ivančica Fulir / Foto: marijine-sestre-os.hr

Apostolat se proširio pa tako, osim skrbi za bolesne i napuštene, rade i s djecom i mladima.

“Učimo ih vjeronauk u školi. U dogovoru s ravnateljicom, dobili smo dvoranu u kojoj možemo održavati susrete. Službeno, djeca u školi nemaju vjeronauk kao predmet. Neke škole imaju predmet o religijama, no ne sve. Zakon je dosta nejasan po tom pitanju”, istaknula je s. Ivančica te nadodala: “Dogovorili smo suradnju i s vrtićima. Sestre dolaze u dogovoreno vrijeme i onda djeca, čiji su roditelji potpisali pristanak, sudjeluju u raznim aktivnostima”.

S. Ivančica navodi kako su djeca u tom području često prepuštena sama sebi. Stoga sestre tijekom cijele godine organiziraju različite radionice i tečajeve za njih. Tako je nastala i ideja o kampu za djecu.

“Prošle smo godine imali dva kampa – jedan za djecu od 8 do 12 godina i drugi za starije do 18 godina. Pomagali su nam i animatori iz Hrvatske. Ove smo godine odlučili osposobiti našu stariju djecu da postanu animatori. Kroz proteklih šest mjeseci, svaki smo mjesec imali trodnevni susret u obliku katehizacije, različitih radionica i druženja. Upravo je u tijeku kamp na kojem su oni animatori”, istaknula je s. Ivančica.

S. Ivančica Fulir / Foto: marijine-sestre-os.hr

Kako i Družba u Hrvatskoj svako ljeto organizira kamp za mlade, sestre su došle na ideju da se ovoga ljeta svi zajedno susretnu u Hrvatskoj. Tako će djeca koja sada djeluju kao animatori u Ukrajini za nagradu doći na kamp u Hrvatsku.

“Dolazimo u nedjelju i prvu ćemo noć prespavati u Blaškovcu kod naših sestara. Sljedeći dan idemo u Split gdje će nas dočekati i naše sestre iz Bosne i Hercegovine. Kamp će trajati sedam dana, a po povratku ćemo posjetiti i naše sestre u Zagrebu te karmel u Mariji Bistrici. Djeca se nikada nisu susrela s redovnicama u klauzuri jer u tom području Ukrajine nema klauzurnih redova. To će za njih biti novo duhovno iskustvo”, rekla je naša sugovornica.

“Djeca su uzbuđena zbog odlaska u Hrvatsku, vesele se tome već nekoliko mjeseci. Većina njih nikada nije bila u Hrvatskoj, a neki čak nikada nisu ni putovali preko granice. Ovo je putovanje za njih veliki događaj i na neki će način dotaknuti nebo”, rekla je s. Ivančica.

Bez potpore iz Hrvatske i Slovenije, naglašava s. Ivančica, sestre u misiji ne bi mogle učiniti ništa – ni u duhovnom ni u materijalnom smislu.

“Kako sam ja iz Hrvatske, a druga sestra iz Slovenije, puno surađujemo s našim domovinama. U misijama je najvažnije zaleđe – bilo da se ljudi za nas mole bilo da nam financijski pomažu. Ja znam da Marijine sestre u Hrvatskoj stoje iza mene. Važna nam je i potpora ljudi. Kada znamo da je iza nas vojska ljudi koja moli, onda mi u misijama možemo učiniti sve što Bog od nas traži”, istaknula je s. Ivančica.

Zajednica u Zakarpatju / Foto: marijine-sestre-os.hr

Utemeljiteljica Družbe Marijinih sestara čudotvorne medaljice, majka Leopoldina Brandis kao geslo je izabrala riječi Blažene Djevice Marije „Evo službenice Gospodnje”.

“Majka utemeljiteljica za uzor nam je dala Mariju. Sestre su pozvane biti kao Marija, a to znači vidjeti i odgovoriti na sve potrebe ljudi oko nas. Kao što je Marija stajala s Isusom podno križa u njegovim najtežim trenucima, tako i mi trebamo biti uz ljude u njihovim najtežim trenucima života”, istaknula je s. Ivančica te zaključila: “Ključ je u jednostavni i poniznosti – biti kao Marija. To znači živjeti jednostavno u svojoj svakodnevici i voditi tih, skrovit i skroman život. Pozvane smo biti pozorne na sve što se oko nas događa i pokušati odgovoriti na potrebe drugih”.