Nalazimo se u vremenu korizme.

Vremenu kada promišljamo o muci i smrti Kristovoj prateći njegov Križni put, ali pogleda usmjerenog prema uskrsnuću. Korizma je vrijeme u kojem se iz solidarnosti s Kristovim patnjama i mi odričemo nečega što nam je drago i ugodno, prikazujući to kao osobnu žrtvu i znak obraćenja.

Na osobit način borimo se protiv svih oblika ovisnosti koji nas čine neslobodnima. Stoga, danas želimo progovorit o kocki, kockanju iz moralne i društveno-socijalne perspektive jer vrlo često vode u ovisnost.

Sveto pismo tek na nekoliko mjesta spominje kocku i kockanje.

U Levitskom zakoniku opisuje se bacanje kocke kako bi se izabrao jarac koji će biti žrtvovan Bogu, a koji će se otpremiti u pustinju kako bi odnio grijehe naroda.

Knjiga Nehemijina spominje ždrijeb kako bi se odredilo tko će, a tko neće živjeti unutar jeruzalemskih zidina. U Novom zavjetu rimski vojnici su bacili kocku kako bi podijelili Isusovu odjeću.

Apostoli su pak bacili kocku kako bi izabrali onoga tko će zamijeniti Judu.

Na tragu biblijskih tekstova koji bacanje kocke, kao i igre na sreću, nisu smatrali nedopuštenim, čak u pojedinim slučajevima i kao izraz Božje volje, u priručnicima moralne teologije kockanje, klađenje i drugi oblici igara na sreću nisu po sebi smatrani moralnim zlom.

Kockanje se poimalo kao oblik društvene zabave ukoliko ostaje u okvirima kreposti umjerenosti i poštuje se ugovor kojim se stranke obvezuju da će dati pobjedniku nagradu, odnosno, isključen je svaki oblik prijevare i prijetvornosti.

Govor o kocki i igrama na sreću nalazio se u poglavlju koje je govorilo o sedmoj Božjoj zapovijedi i zabrani: „Ne ukradi“.

Kockanje se tako promatralo kao ugovorna obveza kojom se stranke obvezuju da će dati pobjedniku nagradu ili prilog (loto, lutrija) te, ukoliko se poštuju pravila, ne griješi onaj koji pošteno želi zaraditi.

Danas smo, međutim, suočeni s pošasti ovisnosti o kockanju i klađenju, koja nije samo ozbiljan moralni i obiteljski problem, već je i povezana s raznim oblicima kriminalnih radnji poput iznude, ucjene, krađe i zavjere s ciljem stjecanja profita. Stoga je potrebno novo promišljanje o moralnoj dopustivosti kockanja, kao i novi pristupi u moralnoj prosudbi odgovornosti samog kockara.

Kockanje, klađenje i drugi oblici igara na sreću postaju sve veći društveno-socijalni problem jer mnogi upadaju u stanje ovisnosti urušavajući osobno i javno zdravlje.

Igre na sreću / ilustracija / Foto: Pexels

Istraživanje provedeno prije desetak godina na uzorku od 4800 osoba, starih između 15 i 64 godine, pokazalo je da oko dvije trećine ispitanika (67 %) barem je jednom u životu igralo neku igru na sreću, a u posljednjih mjesec dana neku igru na sreću igralo je njih 32.5%.

Ako se promotre oblici igara na sreću tada je vidljivo da je najčešće igrana igra na sreću među osobama koje u Hrvatskoj imaju ili su imale problema povezanih s ovisnošću o igranju igara na sreću bile kladioničke igre (72.3 %), a potom slijede igre na automatima (42.4 %), kasino igre s kuglicama, kartama ili kockicama (40 %), loto (25 %), online igre (20 %), lutrija (18.8%), toto (15.6 %), bingo (14.1%) te keno (4.8 %).

Opasnost internetskog klađenja

Analizirajući dobivene rezultate osobito zabrinjava porast sportskog klađenja, ali i dostupnost kockarskih kasina s aparatima za kockanje, kao i internetsko klađenje koje je gotovo nemoguće kontrolirati. Relevantne studije pokazuju da je u Hrvatskoj sportsko klađenje, uz lutrijske igre, najrašireniji i najdostupniji oblik kockanja.

Sve dosad rečeno navodi da se danas u moralnoj prosudbi kockanja i igara na sreću moraju promotriti i neki drugi, novi vidovi. Osnivanje kladionica, kockarnica u gradovima, kasina s automatima za igre na sreću te drugih sličnih mjesta, iako su legalna i zakonita, otvaraju nova moralna pitanja.

Takva mjesta danas postaju velika opasnost za grijeh jer se često osnivaju radi pohlepe za dobitkom i brzom zaradom bez napora i ozbiljna rada. Takva mjesta postaju bliža grešna prigoda jer podupiru i rasplamsavaju strast za igrom što nerijetko rađa teškim oblicima ovisnosti o kockanju i drugim igrama na sreću, a često dovode do osiromašenja i razdora u obitelji, nebrige i zanemarivanja odgoja djece pa sve do rastave, ali i očaja i samoubojstava gubitnika.

Sve to navodi na nova promišljanja o moralnoj odgovornosti onih koji se upuštaju u igre na sreću, osobito o grešnosti kockanja i klađenja.

Ne možemo, naime, zanemariti činjenicu da kockanje i klađenje, ali i drugi oblici igara na sreću, najčešće završavaju u ovisnosti i uzrokuju mnoge društveno-socijalne probleme. Katekizam Katoličke Crkve, iako promatra igre na sreću pod vidom sedme Božje zapovijedi, kaže:

„Igre na sreću (kartanje, itd.) i oklade nisu same po sebi protivne pravdi. One postaju moralno neprihvatljivima kad lišavaju osobu onoga što joj je nužno za namirenje vlastitih i tuđih potreba.

Igračka strast može postati teškim robovanjem.

Klađenje / ilustracija / Foto: Depositphotos

Nepravedno se kladiti ili varati na kartama težak je grijeh, osim ako je nanesena šteta tako laka da je onaj kome je učinjena ne može razumno smatrati važnom“ (2413).

Ovdje je važno uočiti da Katekizam spominje ovisnost koja se rađa iz igračke strasti te to promatra kao oblik robovanja što pak ne nalazimo u tradicionalnim priručnicima moralne teologije.

U moralnoj prosudbi stoga nije dovoljno samo promatrati je li se poštovalo načelo pravednosti (objekt), nego se mora promotriti i sama osoba koji se upustila u iskušavanje sreće (nakana). Stoga, u moralnoj prosudbi osobe koja je ima problem s ovakvom ovisnošću potrebno je, prije svega, uvidjeti u kojoj mjeri ovisnost dovodi do gubitka kontrole i smanjuje kritičnost osobe, oduzimajući joj slobodu i sposobnost djelovanja i mišljenja.

vlč. dr. Vladimir Dugalić / Foto: Dario Zürchauer

Prof. dr. sc. Vladimir Dugalić, profesor moralne teologije i socijalnog nauka Crkve na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, član Upravnog vijeća Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve, tajnik Komisije HBK „Iustitia et pax“.