Prije negoli Abraham posta, Ja jesam! (Iv 8, 58)

Liturgija dana (26. ožujka):

Prvo čitanje:
Post 17,3-9
Postat ćeš ocem mnoštvu naroda.

U one dane: Abram pade ničice, dok mu Bog govoraše: »Ovo je Savez moj s tobom, postat ćeš ocem mnoštvu naroda; i nećeš se više zvati Abram — već Abraham će ti ime biti, jer ocem mnoštva naroda ja te postavljam! Silno ću te rodnim učiniti; narode ću iz tebe izvesti; i kraljevi će od tebe izaći. Savez svoj uspostavljam između sebe i tebe i tvoga potomstva nakon tebe — Savez svoj za vjekove: ja ću biti Bogom tvojim i tvoga potomstva nakon tebe. Tebi i tvome potomstvu nakon tebe dajem zemlju u kojoj boraviš kao pridošlica — svu zemlju kanaansku — u vjekovni posjed; a ja ću biti njihov Bog.«
Još reče Bog Abrahamu: »A ti Savez čuvaj moj ti i tvoje potomstvo nakon tebe u sve vijeke.«

Psalam:
105,4-9
Gospodin se uvijek sjeća svojega Saveza

Tražite Gospodina i njegovu snagu,
tražite svugda njegovo lice
Sjetite se čudesa koja učini,
njegovih čuda i sudova usta njegovih!

Abrahamov rod sluga je njegov,
sinovi Jakovljevi njegovi izabranici!
On je Gospodin, Bog naš;
po svoj su zemlji njegovi sudovi!

On se uvijek sjeća svojega Saveza,
riječi koju dade tisući naraštaja:
Savez koji sklopi s Abrahamom
i zakletve svoje Izaku.

Evanđelje:
Iv 8,51-59

U ono vrijeme: Reče Isus Židovima: »Zaista, zaista, kažem vam: ako tko očuva moju riječ, neće vidjeti smrti dovijeka.« Rekoše mu Židovi: »Sada vidimo da imaš zloduha. Abraham umrije, tako i proroci, a ti kažeš: ‘Ako tko čuva moju riječ, neće okusiti smrti dovijeka.’ Zar si ti veći od oca našega Abrahama, koji je umro? Pa i proroci pomriješe. Kime se to praviš?«
Odgovori Isus: »Ako ja sam sebe slavim, slava moja nije ništa. Ima koji me slavi — Otac moj, a vi velite da je on vaš Bog, no ne poznajete ga, a ja ga znam. Ako vam reknem da ga ne znam, bit ću lažac jednak vama. No znam ga i riječ njegovu čuvam. Abraham, otac vaš, usklikta što će vidjeti moj Dan. I vidje i obradova se.«
Rekoše mu nato Židovi: »Ni pedeset ti još godina nije, a vidio si Abrahama?« Reče im Isus:
»Zaista, zaista, kažem vam: prije negoli Abraham posta, Ja jesam!«
Nato pograbiše kamenje da bace na nj. No Isus se sakri te iziđe iz Hrama.

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači vlč. Lovro Biškup, bibličar i župnik Župe Blažene Djevice Marije Kraljice Svete Krunice u Remetincu:

Zavirimo odmah u prve Isusove riječi s početka današnjeg odlomka iz Ivanovog evanđelja: „Zaista, zaista, kažem vam: ako tko čuva moju riječ, neće vidjeti smrti dovijeka“. Živjeti vječno naizgled je vrlo vrlo primamljiva ponuda. No, Isus postavlja jedan vrlo važan uvjet. Potrebno je čuvati Njegovu riječ.

Što znači to – čuvati Njegovu riječ?

Naime, čuvati Njegovu riječ nije nekakva to do list ili recept od nekoliko koraka da bismo imali udjela u Božjim milostima nego jedino i samo živ i trajan odnos ljubavi i povjerenja s Isusom. To će zasigurno tražiti određen napor u čovjeku, stvaranje navika, promjene dotadašnjih krivih oslonaca. Da bi se ta promjena dogodila, potrebno je postavljati si temeljna pitanja.

Oslonac Isusovih sugovornika, židova, temeljio se, naime, na Mojsijevu zakonu i na Mojsijevim znamenjima te na znamenjima Abrahama, Izaka i Jakova, praotaca židovskoga naroda. Židovi Isusova vremena osobito su ponosni na Abrahamovu pravednost i spremnost da žrtvuje i svog vlastitog sina kako bi pokazao svoju neslomljivu ljubav prema Bogu. Na prvu, rekli bismo, oni imaju dobar oslonac.

Čuvati naime tu tradiciju, koju su židovi primili od Mojsija i Abrahama, njima daje smisao.

Takva sigurnost dobro je ukorijenjena u njihovu srcu i formira njihove navike. Ne može bilo tko vidjeti Abrahama, zapravo nitko. Zato će i reći: „Abraham umrije, tako i proroci, a ti kažeš: Ako tko čuva moju riječ, neće okusiti smrti dovijeka (…) Ni pedeset ti još godina nije, a vidio si Abrahama?“ No, Isus ih ovdje mora korigirati.

Niti je zakon zapravo Mojsijev nego Božji niti je Abraham neki bog.

Koliko često puta se i nama danas dogodi da našu pažnju privuku kriva blještavila, da stavljamo krive naglaske u vjeri, pokušamo neke stvari pojednostaviti i učiniti ih bliže našim ljudskim kategorijama. Ali to je krivo. Koliko li ćemo se lako oduševiti ljepotom naše nedjeljne liturgije ili ćemo hrliti zajedno sa masama ljudi na naše koncerte, seminare i hodočašća, ali se zadržimo na onom izvanjskom bez da prepoznamo nutarnju ljepotu trajnog odnosa sa živim Bogom. Nisu ni hodočašća ni koncerti ni svečana liturgija ništa loše, ali smisao je susresti Isusa, i ostati s Njim. Isto tako, u događajima izlaska židova iz egipatskog ropstva ključ nije u Mojsiju i njegovim izvanrednim moćima nego u Bogu koji preko njega ispunjava svoja obećanja data Abrahamu. Ključna zasluga ovdje nije ni Abrahama ni Mojsija.

Bog je taj koji poziva, koji se brine, koji blagoslivlja.

Tako niti svečanost nedjeljne liturgije, niti ritam pjesme niti svetost prostora ne ispunjava svoj potencijal ako si ne osvijestimo da je pravi dar koji po njima primamo sam Bog. Mnoštvo iz današnjeg Evanđelja, nažalost nije uspjelo razumjeti tu Isusovu poruku. Pograbiše kamenje na Njega. Ipak, Isus ostaje strpljiv sa njima, a i sa nama danas.

Želimo li sretan i ispunjen život? Ne događa se to u četiri ili pet kratkih instant koraka.

Potreban je, dakle, živi i trajan odnos prijateljstva s Isusom i upravo to dublje je razumijevanje Isusovih riječi: „Zaista, zaista, kažem vam: ako tko čuva moju riječ, neće vidjeti smrti dovijeka.“

Kada me Isus poziva na živi i trajan odnos prijateljstva s Njime u svakodnevnoj molitvi, odazivam li se radosno?

Kada Isus pozove moju obitelji na živi i trajan odnos prijateljstva s Njime, na gozbu svoje ljubavi u nedjeljnoj sv. Misi, hoće li se radosno odazvati?

Idimo radosno Gospodinu.