Kad se u Hrvatskoj spomenu neka imena, ne treba im ni spominjati prezime. Kažemo li Janica, Ivica, Dražen, Toni ili Ivano, svi znamo o kome se radi. Ovo je priča o Goranu.

Nakon tri poraza u finalima, (1992., 1994. i 1998.), s bogatom karijerom iza sebe u kojoj je za Hrvatsku u Barceloni osvojio i dvije olimpijske medalje, ali karijerom koja je polako išla svome kraju, Ivanišević je te godine ispao u kvalifikacijama Australian Opena i kasnije pao na 125. mjesto ATP ljestvice najboljih svjetskih igrača. Međutim, na temelju svojih ranijih rezultata za Wimbledon je dobio pozivnicu. Ostalo je povijest.

Put do slave

U prvom je kolu Ivanišević pobijedio Fredrika Jonssona, a potom i bivše ili buduće svjetske najbolje igrače, redom Carlosa Moyu, Andyja Roddicka, Grega Rusedskog i Marata Safina. Polufinale s Britancem Timom Henmanom zbog kiše se proteglo na puna tri dana i završilo tek u subotu, 7. srpnja. Zato finale nije moglo biti igrano u nedjelju, kao inače, nego je prebačeno na ponedjeljak. A to znači da su u prodaju išle nove ulaznice. Njih su pak kupili pravi navijači koji su stvorili fantastično ozračje za veliku završnicu Gorana Ivaniševića i Australca Patricka Raftera.

Naravno da je meč, uobičajeno za Gorana, otišao u peti set. Pri rezultatu 7:7 Ivanišević je oduzeo servis Rafteru i servirao za meč. Svi koji su gledali taj šesnaesti gem petoga seta vjerojatno će dugo pamtiti Ivaniševićevu prvu i drugu meč loptu koje je Rafter spasio. Na treću meč loptu Rafter je odlično uzvratio pa je nakon kraće izmjene udaraca Goran izašao na mrežu. Rafter je smireno odigrao lob i loptica je pala u polje iza Ivaniševića. Četvrti servis za meč bio je dobar, a Australac je pogodio mrežu.

Iz Gorana, a vjerujem i svih nas koji se toga sjećamo, tog su trenutka izašle sve emocije, suze olakšanja i suze radosnice zbog konačnog uspjeha čovjeka koji je sve koji prate sport neopisivo znao živcirati, ali i nasmijati i razveseliti.

Podsjećamo i da se Goran u trenucima najvećeg slavlja, u zahvalnom govoru nakon preuzimanja pehara, sjetio svoga najboljeg prijatelja, Dražena Petrovića, tragično stradalog u prometnoj nesreći 1993. godine te mu posvetio taj naslov.

Doček u Splitu dan kasnije pokazao je svu ljubav Splićana i Hrvatske prema Goranu, jer ga je s bakljama i sirenama dočekalo više od 100 tisuća ljudi.

Gorane, hvala za sve emocije s kojima si igrao za Hrvatsku, što si nam pokazao da se nikada ne smije odustajati od svojih snova i što si, osim sebi, Wimbledon 2001. na neki način darovao i svima nama.