U mom umu, sve dok sam govorio istinu, nije bilo toliko važno što sam govorio o nekome drugome kako bih mu se smijao ili ga osuđivao. Naravno, osjećao sam trzaj krivnje zbog smijanja i osuđivanja i požalio bih zbog toga, ali sam u principu mislio da je sasvim u redu govoriti o drugim ljudima budući da govorim istinu.

Naravno, to je bio trač. Uvijek je bio. Govorio sam o drugim ljudima o kojima nisam imao pravo raspravljati, bez obzira na moju motivaciju za iznošenje te vijesti. Mogao sam uljepšati trač i pretvarati se da ga dijelim iz dobrog i plemenitog razloga, ali zapravo sam samo htio biti onaj s vijestima. Valjda me je to činilo važnim. Ne znam, možda sam se htio osjećati bolje u svojoj koži ili ublažiti ljubomoru omalovažavajući nekog drugog.

Čak i istinite informacije, kada se šire zlonamjerno, postaju trač, a trač, čak i ako nije kleveta, oblik je ogovaranja. Ovih dana pokušavam biti šutljiviji i, ako se nečije ime spomene, usredotočim se na to da tu drugu osobu predstavim u dobrom svjetlu.

Samo slutnje

Ipak, još uvijek me pogađaju ogovaranja, i ne mislim samo na one trenutke kada ne ispunjavam svoje ideale. Kao i svatko, imam mišljenja o gotovo svemu i svima, ali što sam više razmišljao o tome, to je očitije postajalo da šokantno velik broj mojih mišljenja nije utemeljen ni na čemu drugom osim na nejasnim osjećajima i slutnjama.

Stekao sam negativna mišljenja o slavnim osobama, političarima, Svetom Ocu, svećenicima, katoličkim kolegama – zapravo svakakvim ljudima – jer sam čitao tračerske tweetove i neutemeljene novinske članke ili čuo komentare prijatelja. Više puta sam se namjerio na nekoga čak i prije nego što sam ga upoznao zbog nepravednih mišljenja koja sam pokupio iz tračeva.

Odnosi su se pogoršali, lažna mišljenja su se stvorila, ugled je narušen, sve zbog naizgled beznačajnih malih tračeva koji kruže okolo.

Izloženi smo tolikim informacijama, od kojih su mnoge lažne ili klevetničke, da je teško izbjeći predrasude zbog njih. Možda bismo svi trebali ne samo smanjiti vlastito sudjelovanje u tračevima, već i usporiti i biti svjesniji kako nas tračevi oblikuju.

Tako je tanka granica između informiranosti i tračeva da je teško znati gdje je ta granica. Kako da znam je li ono što čujem štetno? Ili ono što govorim?

Kako da znamo da zapravo tračamo?

Izazov je točno shvatiti kada ogovaram. Je li to ogovaranje kada se ženi izjadam o teškom danu na poslu i kako me kolega iznervirao? Razgovaram s majkom o zajedničkoj brizi oko drugog člana obitelji? Razgovaram s najboljim prijateljem o problemu koji imam s drugom osobom?

Kako znamo je li to ogovaranje? Evo nekih smjernica koje nam mogu pomoći.

Ogovaranje je motivirano negativnošću. Kada dijelim informacije kako bih nekoga ocrnio, nepravedno ga osudio ili zato što sam ljubomoran, to je ogovaranje.

Ako rasprava nepotrebno šteti nečijem ugledu, to je ogovaranje.

Ogovaranju nedostaje empatije. Selektivno dijeli činjenice, iskrivljava istinu prema unaprijed stvorenoj priči i prepušta se djelomičnim istinama. Umjesto da pokuša vidjeti obje strane pitanja, ogovaranje nepravedno pojednostavljuje kako bi stvorilo podjele.

Ogovaranje rezultira osjećajem krivnje ili nejasne nelagode. Nije lako prepoznati tračeve dok upadamo u njih, ali osjećaj krivnje koji ostaje nakon toga ukazuje na to da, da, možda, i jesu. Nakon godina pogrešaka, naučio sam ne ignorirati poticaje svoje savjesti čak i ako još ne mogu sasvim objasniti zašto se osjećam nelagodno.

Tračevi su povezani s porokom znatiželje. Previše zanimanja za svačije poslove nije zdravo. Ne trebaju nam svi detalji. Ne zaslužujemo sve detalje.

Dovoljno nam je da pokušavamo kontrolirati  vlastite grijehe, a da ne pričamo o tuđim grijesima.

Tračevi nam se mogu prikrasti u „kršćanskom“ obliku, stoga moramo biti oprezni. Mogu se prikriti kao molitveni zahtjev jer se taj i taj „bori“ ili mogu poprimiti oblik prijateljskog upozorenja da taj i taj krije grijeh ili problem kod kuće ili je bio uključen u svađu prije nekog vremena i ponašao se užasno, stoga budite oprezni.

Na kraju, dijeljenje onoga što nije na nama da dijelimo i dalje je trač, čak i kada je prikriveno dobrim namjerama.

Kada se stvarno ne radi o traču?

Nije trač kada se razgovor vodi s osobom od povjerenja koja apsolutno neće dalje dijeliti informacije i koja predlaže pozitivna tumačenja postupaka; druge osobe pokušava vidjeti iz obje perspektive sukoba i pomaže u pronalaženju pozitivnih rješenja.

Nije ogovaranje kada je motiv dijeljenja iskreno dobivanje savjeta i preporuke. Povremeno se čak trebamo malo ispuhati kako bismo ponovno preuzeli emocionalnu kontrolu.

Ipak, krajnji rezultat izražavanja emocija treba biti usmjeren k smirivanju i zauzimanju racionalnije perspektive.

Svima nam je potreban dobar savjet, pa će postojati situacije koje zahtijevaju da dvije osobe razgovaraju o trećoj strani. Takve rasprave, međutim, uvijek moraju biti dobrotvorne. Naš govor je moćan. Može oblikovati ugled, graditi ili uništavati odnose, razdvajati ili ujedinjavati.

Uvijek imajući na umu da su oni o kojima govorimo stvoreni na sliku Božju, nastojmo koristiti svoje riječi kako bismo održali njihovo dostojanstvo, donosi Aleteia.