„Život bez filtera“ emisija je autorice Vlatke Bakran Burić koja bilježi male, ali snažne životne trenutke – geste dobrote, ohrabrenja i ljepotu svakodnevnih detalja. Namijenjena je svima koji žele u užurbanom ritmu dana zastati, osluškivati i zahvaljivati. Emitira se na Hrvatskom katoličkom radiju subotom i nedjeljom u 7:45.
Prije nekoliko dana naišla sam na jednu uspomenu iz 2013. godine i odlučila sam podijeliti s vama. To je priča o bombonu i podsjetnik da svijet ne mijenjaju veliki govori, nego male odluke iz srca.
Mi ljudi u stanju smo svašta izgovoriti i napraviti. I čini mi se ponekad kako je ovaj svijet jako grub i nailazimo na komentare kako ništa nema smisla, nema dobrote, sve je loše.
Ali posebno u tim trenutcima, trebamo ostati na strani dobra i birati dobro kako bismo bili dio rješenja, a ne dio problema.
Evo moje priče o bombonu.
Bilo je to jedne zimske subote 2013. godine, sa kćerkom sam išla do centra Zagreba i željele smo kupiti ružu za poklon jednoj osobi.
Susrele smo prodavača Uličnih svjetiljki i kupile časopis, a prodavač je mojoj kćeri dao bombon koji je prije toga on dobio od jedne gospođe.
Kćer je tada imala nepunih 6 godina i razveselila se bombonu, a postavila je pitanje:
Što bismo mi lijepo mogle napraviti za prodavača i razveseliti ga?
Bilo je prijepodne i, kako nije doručkovao, kupile smo mu burek.
Nakon toga, krenule smo prema tržnici Dolac kupiti ružu i naišle na bakicu koja nam je nudila dva buketića cvijeća koja je sama složila i prodaje ih jer si tako pomaže preživjeti mjesec. Odlučile smo bakici dati prilog, ali ne uzeti cvijeće pa neka proda kome drugome.
Međutim, inzistirala je da uzmemo i buketiće.
Nama je i dalje trebala samo jedna ruža i nismo znale što ćemo s dva buketića cvijeća pa smo odlučile pokloniti nekome. I vidjele smo dva djelatnika Čistoće kako stoje uz svoje bicikle s metlama i poklonile im buketiće da iznenade supruge. Tog iznenađenja kada smo im dale buketiće još uvijek se živo sjećam jer baš su se iskreno razveselili.
Napokon smo otišle po svoju ružu i kći je odabrala koju ćemo kupiti, a kada sam prodavačici željela platiti ružu – nije htjela uzeti novac.
Rekla je da je to poklon za nas.
Ova priča draga je uspomena i rado je se sjetim.
U isto vrijeme je i podsjetnik na činjenicu kako ne možemo promijeniti svijet, ali možemo promijeniti nečiji dan – malom gestom, osmijehom, bombonom, burekom ili cvijećem…
Svaki dan imamo izbor hoćemo li zatvoriti srce ili otvoriti.
Jer svaki mali čin, učinjen s ljubavlju – širi se dalje.
I zato, budimo „bombon“ u nečijem danu i znak nade koji poručuje kako dobro još uvijek postoji i počinje od mene! A zamislite samo što bi se sve lijepo i dobro moglo dogoditi ako bismo svako jutro rekli: Evo, Bože, koristi me danas za dobro!