Za nama je božićno vrijeme u koje su nas uvodili evanđeoski ulomci u kojima je Ivan Krstitelj svojim riječima i djelima pokazivao na Isusa. Na blagdan Krštenja Gospodinova, slušali smo o njihovu susretu na rijeci Jordan, a isti će događaj u fokusu biti i iduće nedjelje, druge kroz godinu. Čut ćemo Ivanove riječi koje govorimo u euharistiji:

Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!

Razmotrimo tu Ivanovu sliku Jaganjca – Janješca, kako smo mu tepali u jaslicama, na slamici oštroj. Bog – svemogući, sveznajući, Gospodin nad vojskama, Svesilni – dolazi kao nemoćno djetešce, kao janješce. Neizmjerno je to otajstvo, ta poniznost u kojoj je početak našega otkupljenja. On je tako velik da je mogao postati najmanji.

Imamo li mi snage razlikovati i volje prepoznati te malene? Ili i od njih, kao i od Boga, tražimo nešto ekstra, nadrealno i senzacionalno što pred nas donose oni viđeniji, oni moćni koje svijet gura na postolja. Poznajemo li mi Isusa da bismo ga mogli svijetu pokazati? Poput Ivana: „Evo Jaganjca Božjega.“

Očekujemo li mi danas nešto drugo, nekakvu drugačiju veličinu?

Predodžba Sina Božjega, onoga koji uništava zlo, sugerira silu, moć, vlast koju Bog, dakako, ima, ali on dolazi kao nemoćno Dijete i ponizno Janje koje ide na križ. Jesu li to znakovi koji mogu dočarati Boga? Ili, bolje reći, jesu li to znakovi kojima bismo mi svojim životom pokazali Boga u ovome svijetu? Želimo li se mi s njima poistovjetiti? Ili mi preobražavamo Boga svojim željama?

Danas bi svijet htio Boga koji sve probleme čarolijom briše.

Ljudi traže Boga koji bi jednom riječju svijet pretvorio u njihove projekcije, do detalja proračunate i njima podređene. Ali Bog ne daje prazna obećanja kakva su svojstvena ljudima. Stvarati neodoljive ponude, natjecati se, utjerivati strah, jačati svoj ego ucjenama i prijetnjama, to su postupanja karakteristična čovjeku. Bog čini drugačije.

On nije netko tko će agresivno pokoravati neprijatelje. Ne dolazi demonstrirati svoju moć i silom istjerati pravdu. On dolazi služiti i trpjeti. Prihvaća biti uspoređen s janjetom da iz toga mi izvučemo pouku kako se jedino možemo suprotstaviti pokvarenostima. Jedino pred svojom suprotnošću zlo drhti, pred snagom poniznosti, pred Bogom koji je za svoju pokaznicu izabrao „najmanjeg“ čovjeka. Time razbija ljudske predrasude jer nije onakav kakvoga su si umislili.

On želi da i sami to nadrastemo i zaživimo jednostavno: ponizno i vjerno. To je život Isusove pokaznice – čovjeka koji životom pokazuje na Isusa. Da bismo ga mogli pokazivati, moramo ga prvo upoznati.

Kako su apostoli opisivali Krista?

Najsigurniji način je Sveto pismo. Osim Janjeta, Riječ Božja bogata je slikovitim opisima Krista i perifraznim – opisnim njegovim imenima, no prije nego što se njih prisjetimo, ponovimo riječi apostola Pavla: „Krist Isus slika je Boga nevidljivoga… u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji.“ To nam govori i evanđelist Ivan: „svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna.“

Tko je vidio mene, vidio je i Oca.

Na kraju, Isus sam potvrđuje: „Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš? Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako ti onda kažeš: ‘Pokaži nam Oca’? Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni?“ Ako tražimo pravu sliku Boga, jedini je način da upoznamo njegova Sina Isusa – Jaganjca Božjega.

Ako smo iskreni vjernici, moramo se zapitati jesu li naše predodžbe o Bogu ispravne.

Ako se odmah pobunimo na to pitanje, već smo malo na krivom tragu jer se oholimo kao da smo mi sve proniknuli, pa i Boga i njegove tajne. Jesmo li živčani kada promatramo druge vjernike kako žive svoju vjeru i slušamo što govore o Bogu? Možda nam se ponekad čini da njihova svjedočanstva nisu baš u skladu s našim uvjerenjima? Kako to? Tko je u pravu? Može li Bog biti promjenjiv i ovisan o nečijoj predodžbi, nečijem iskustvu?

Budimo oprezni koje tekstove čitamo i tko su njihovi autori. Ne budimo naivni da povjerujemo svemu što nam god dođe pred oči. Ponekad bude zanimljivih tekstova, zvučnih i atraktivnih naslova, koji, ciljano ili zbog neznanja, nemaju dobre namjere.

Neki se autori služe teološkom terminologijom kako bi promovirali pogrešna učenja, a to nije ništa novo ni strano.

I u Svetome pismu opisani su takvi događaji u kojima đavao želi izvesti svoju prijevaru. Možda je najpoznatija ona situacija kada napastuje Isusa u pustinji, tada se on služi biblijskim citatima da bi mu napakostio.

Dakle budimo oprezni kada na internetu čitamo tekstove iz nepoznatih izvora ili autora ili kada slušamo nagovore raznih ljudi u čiju vjerodostojnost nismo sigurni.

 Najčešće krive slike Boga koje se u svijetu formiraju

Bog nije „mađioničar s čarobnim štapićem“ koji djeluje po nekakvim formulama i ustaljenom redu. Nije „umjetnik“ koji je sve stvorio i prepustio sudbini, kako bude, nezainteresiran i odsutan „vlasnik“ koji živi negdje u oblacima i nema vremena ni volje voditi brigu o običnim svakodnevnim stvarima. Nije on neki „umorni ravnatelj“ koji zbog prezaposlenosti ne može običnog čovjeka primiti na razgovor ili sastanak.

Danas se sve više širi slika Boga kao neke neosobne „svemirske sile“ i „kozmičke energije“ s kojom se ne može uspostaviti osobni prijateljski odnos.

Bog nije ni „automat“ ili „trgovac“ kojemu usluge treba skupo plaćati, koji ništa ne poklanja, nego sve treba zaslužiti. Bog nije ni „superšpijun“ koji poput nekog satelita ili prisluškivača stalno prati naše pogreške kako bi nas kaznio. Nije on „oštri sudac“ koji dramatično kažnjava prekršitelje zakona. Tako često ljudi plaše djecu, pa i odrasle, a i sebe, da će ih Bog kazniti. Istina je da Bog kažnjava zlo, ali je pun milosrđa prema čovjeku, pa i onda kad on čini zlo.

Kada Bog kažnjava, to nije da nas uništi ili ponizi, nego da nam pomogne uvidjeti istinu i obratiti se.

Bog nije „staromodni starac“ koji se ne može uhvatiti u koštac s modernim vremenom jer ga je vrijeme pregazilo, nezadovoljan i mrzovoljan jer ljudi ne žive kako bi on želio. On nije „nemoćni bog“, neki ga vide tako, kao dobronamjernoga, ali smatraju da je pred ljudskom i demonskom zloćom nemoćan. „Sekularizirani Bog“, ljudska slika, pojavljuje se u predodžbama ljudi kao ovozemaljska stvarnost koja poprima božanske atribute i daje varavu nadu. Za neke je to znanost, politika, kod mladih često su to idoli koje slijepo obožavaju, kod starijih novac i sl.

Bog nije ni „partibrejker“ koji zabranjuje sve što je zabavno, koji se ne zna šaliti, nego je netko tko bi rado bio pozvan na naša slavlja, želio bi biti uključen u naše planove, volio bi nam pomoći da dođemo do uspjeha jer on je Bog koji hoće našu radost upotpuniti. I onda kad mi to ne razumijemo.

Bog nije „lik iz crtića“ koji se ne doživljava ozbiljno. Nije „papirnati“, o kojem se samo čita i uči iz knjiga, kao da nije živ, koji ne odgovara, s kojim se ne može razgovarati i družiti, kao da nije osoba. Bog nije „rame za plakanje“ ili „izlaz u nuždi“ koji se poziva, odnosno traži, samo u nekim krajnjim situacijama, u nevoljama, kad nam ništa drugo ne preostaje. Ne, on sve to nije, ali ipak i svejedno će doći, i kad ga boli i kad je povrijeđen, jer je Otac. Bog je Otac pun milosrdne ljubavi.

Naš Bog je Otac.

Pouzdano to znamo jer tako ga je predstavio Isus koji kaže, prema Matejevu Evanđelju: „Sve je meni predao Otac moj i nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti.“ Neposredno prije te rečenice Isus veli: „Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo.“

Mnogi imaju teškoća s ovom slikom Boga kao oca jer u svome su iskustvu doživjeli izdaju od bliskih ljudi i te rane koče ih da razumiju Boga.

No Bog nije bilo koji Otac.

Bog je Otac koji itekako zna naše rane i zato govori po proroku Izaiji: „Može li žena zaboravit` svoje dojenče, ne imat` sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću. Gle, u dlanove sam te svoje urezao, zidovi tvoji svagda su mi pred očima.“

On je Otac koji je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne. On nije neki slučajni prijatelj o čijem povjerenju dvojimo. On je Prijatelj koji je naša imena dao urezati čavlima u svoje dlanove kada su pribijeni na križ. Naš Bog je Prijatelj koji je ljubav sama, koji ne može izdati i ne može prevariti, koji ljubi do krajnosti.

Mnoge biblijske slike pomažu nam da ga upoznamo još prisnije. Sjetimo se Trsa i loze, Krista Zaručnika i Crkve, njegove zaručnice, slike Svjetla, Kamena Zaglavnoga, Mira, Pravde, Nade naše, Učitelja, Sluge, Kralja, Kruha, Emanuela – Isusa kao Puta, Istine i svega Života našega.

Molitva sv. Augustina za dar razumijevanja da bismo mogli potpunije upoznavati, susretati i ljubiti Boga

Dođi u moj život, Duše Sveti, Duše mudrosti. Podaj mi nutarnji pogled kojim ću vidjeti i čuti, kojim ću težiti za duhovnim stvarima i nikad se ne navezati na materijalni svijet.

Dođi u mene, Duše Sveti, Duše ljubavi, ispuni mi srce ljubavlju. Dođi u mene, Duše Sveti, Duše istine i daj mi doći do spoznanja istine u svoj njezinoj punini.

Dođi u mene, Duše Sveti, izvore žive vode za život vječni. Daj mi milost gledati Očevo lice u životu i radosti bez kraja. Amen.