Svečanu misu zahvalnicu predvodio je biskup Komarica u zajedništvu s apostolskim nuncijem u BiH nadbiskupom Francisom Assisijem Chullikattom, nadbiskupom metropolitom vrhbosanskim Tomom Vukšićem, požeškim biskupom Ivom Martinovićem te domaćim biskupom Željkom Majićem uz koncelebraciju dvadesetak svećenika u katedrali sv. Bonaventure, izvijestila je Banjolučka biskupija.

Vjerni sluga ljubljenoj i prokušanoj Crkvi banjolučkoj

Na početku euharistijskog slavlja u svom pozdravnom govoru biskup Majić je istaknuo kako je 40. obljetnica biskupa Komarice ujedno „i obljetnica ove biskupije koju je on predano i vjerno u ljubavi predvodio“. „Stoga u ovu Presvetu Euharistiju želimo utisnuti svu našu zahvalnost biskupu Franji za njegov predani i vjerni život i rad za dobro ove mjesne Crkve“, potaknuo je biskup.

40. obljetnica biskupskog ređenja mons. Franje Komarice / Foto: Banjolučka biskupija

U homiliji se slavljenik prisjetio biskupskog ređenja u bazilici sv. Petra u Rimu, također na svetkovinu Bogojavljenja.

„Tada je poglavar Katoličke Crkve, papa Ivan Pavao II., u duhu prakse, koju je on bio uveo, podjeljivanjem sakramenta biskupskog reda, i drugoj šestorici svećenika iz Europe, Azije, Afrike, Sjeverne i Južne Amerike, uvrstio i mene među današnje nasljednike Isusovih apostola.“

„Tom prigodom potaknuo je sve nas, tada zaređene biskupe, da se i mi otvorimo važnom sadržaju i značenju ove svetkovine Bogojavljenja, kako bi se u našem biskupskom životu i služenju na poseban način ostvarivala tajna Bogojavljenja. Rekao je također, da za nas moli‚ ‚svjetlo i snagu Duha Svetoga‘, kako bismo donijeli plod našeg biskupskog služenja i da taj plod ostane, kako to naglašava i sam Isus, izabirući i šaljući svoje apostole (usp. Iv 15, 16).“

„Da bih ostvario onu zadaću, koju sam na svome biskupskom ređenju dobio od samog nasljednika sv. apostola Petra, ja sam u svoj biskupski program bio predvidio i javno obznanio i ovo:

• davati braći ljudima do znanja ‚u zgodno i u nezgodno vrijeme‘ (2 Tim 4, 2) da je u utjelovljenom Sinu Božjemu, Isusu Kristu ljudski i život i poziv dragocjen i vječan; zatim, čuvati i afirmirati u svakom čovjeku, napose u članovima povjerenog mi Božjeg naroda, Božji lik, Božju sliku, prema kojoj smo svi mi ljudi stvoreni;
• sprječavati da taj lik bude zamračen varavom i pogubnom samodopadnošću i lažnim načinom življenja; da takav, osakaćeni čovjekov lik postane mjerilom i fatalnom obmanom i otrovnom životnom dogmom, tj. odlukom života mojih suvremenika;
• te konačno, i ovo: rasplamsavati u braći ljudima njihovu vjeru, nadu i ljubav prema Trojedinom Bogu i ljubav prema ljudima tj. prema njihovim bližnjima, osobito prema onima koji su u nevolji.“

„Da se taj program pokazao itekako aktualnim – i to tijekom skoro cijelog moga biskupskog služenja, nisam prije 40 godina mogao niti slutiti. Da je bogolikost velikog broja naših suvremenika, ne samo naših sugrađana, bila i jest uprljana i zamračena, svjedoči – na osobito tragičan način – ratna životna drama Kristovih vjernika, svećenika, redovnika, redovnica, ali i brojnih drugih naših sugrađana u našoj zemlji, i osobito u našoj biskupiji.“

„Tijekom brojnih godina moga aktivnog djelovanja u našoj biskupiji i zemlji, ali i izvan njih, mnogo puta sam se suočavao s pogubnim egoizmom, pojedinačnom i grupnom sebičnošću i bezočnošću, oportunizmom i ravnodušnošću. To se pokazalo usko povezano s dramatičnim i fatalnim blijeđenjem, slabljenjem opće prihvaćenih europskih, nažalost i kršćanskih vrijednosti, osobito na području javnog društvenog života: politike, privrede, obrazovanja i odgoja. “

Nenormalno je proglašeno normalnim.

„Takav fatalni razvoj suvremenog društva u našoj zemlji i na našem kontinentu doveo je i dovodi društvo u njegovo nesnalaženje glede nuđenja ispravnog smisla življenja mladim ljudima, odnosno budućim generacijama. Tako su istina, pravednost, dobrota i milosrđe i istinski, pravedni mir među ljudima i narodima ne rijetko izloženi preziru i ozbiljno ugroženi, čemu smo svakodnevno svjedoci.“

„Živimo u uzburkanim vremenima. Mnogo toga se u društvu mijenja, rastače. I naša generacija piše svoj dio povijesti ljudskog roda, ali s crnom, dijelom i crvenom tintom, koje se razlijevaju po stranicama povijesti“, istaknuo je banjolučki biskup te dodao da:

„Unatoč tomu, ili upravo zbog toga, moramo se mi, Kristovi učenici i suradnici truditi betlehemsku zvijezdu, tj. božićnu slutnju božanskoga u našem životnom okruženju sačuvati za buduće generacije istinskih Bogotražitelja, koji će sigurno biti, kao što ih je bilo kroz sve prošle generacije.“

„Zato su danas tim potrebniji istinski, vjerodostojni Kristovi vjernici, kršćani, koji će najprije dobro poznavati glavnu kršćansku poruku i ponudu svijetu, tj. kršćanske vrijednosti; a onda odlučno ih braniti i neumorno ih promovirati, promicati u svom životnom okruženju i to u svim područjima javnog života, kako unutar svoje crkvene zajednice, tako i društvene u kojoj žive i djeluju.“

Svjetlo narodu Božjem

Na kraju misnog slavlja, čestitku i zahvalu biskupu na dugotrajnom radu je uime svećenika uputio generalni vikar mons. Karlo Višaticki, poželjevši mu mirne umirovljeničke dane u Svećeničkom domu.

Svoju čestitku izrekao je i požeški biskup Martinović. „Bili ste ovdje svjetlo narodu Božjem, glasnik istine i nositelj nade, uzoriti vjernik, svećenik i pastir. Bog nek’ Vas nagradi za sve ono što ste svojim životom svjedočili prema njemu, prema Crkvi i narodu“, kazao je.

Čestitajući 40. obljetnicu biskupstva i služenja, nadbiskup Vukšić zahvalio je biskupu Franji za „primjer hrabroga svjedoka Kristova i Pastira koji je život posvetio zajednici Isusovih vjernika“.

Papinu čestitku biskupu pročitao je nuncij Chullikatt.

Su svi okupljeni svečanim su Te Deumom na kraju zahvalili Bogu na radosnoj obljetnici.

Druženje nastavljeno je nakon sv. mise u Biskupskom ordinarijatu gdje su brojni uzvanici izrekli svoje čestitke. Jedan od njih bio je i nuncij Chullikat koji je izrazio zahvalnost biskupu Franji za „dugo i vjerno služenje Crkvi, na osobit način ljubljenoj i prokušanoj Crkvi banjolučkoj“ te mu zaželio „godine unutarnjeg mira, duhovne plodnosti i smirena promatranja plodova posijanih u žrtvi i neumornoj predanosti“.

Biografija biskupa dr. Franje Komarice

Banjolučki biskup dr. Franjo Komarica rodio se 3. veljače 1946. u Novakovićima, Župa Petrićevac. Osmogodišnju školu završio je u Banjoj Luci, sjemenišnu gimnaziju u Zagrebu (1961. – 1963.) i Đakovu (1963. – 1965.), gdje je i maturirao, zajedno s kardinalom Vinkom Puljićem. Nakon odsluženja obveznog vojnog roka započeo je teološki studij u Đakovu (1967. – 1968.), a nastavio ga je na Teološkom fakultetu Sveučilišta u Innsbrucku (1968. – 1972.).

Za svećenika ga je zaredio biskup Alfred Pichler u crkvi otaca trapista u Banjoj Luci, 29. lipnja 1972. Nakon ređenja nastavio je posebni studij u Innsbrucku, gdje je 1973. magistrirao, a 1978. doktorirao liturgiku. Uz taj glavni studij studirao je glazbu na insbruškom Konzervatoriju i andragogiju tamošnjega Filozofskog fakulteta.

Po svršetku studija imenovan je predavačem na Vrhbosanskoj visokoj teološkoj školi u Sarajevu, gdje od 1978. do 1986. predaje liturgiku, liturgijski pastoral, pastoral selilaca i crkveno pjevanje. Ujedno je vodio dva crkvena zbora: bogoslovski i katedralni.

Sluga Božji papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 28. listopada 1985. pomoćnim biskupom banjolučkim i naslovnim biskupom biskupije Satafis u Africi. Isti ga je papa i zaredio za biskupa u bazilici sv. Petra na Bogojavljenje, 6. siječnja 1986. Oko tri i pol godine bio je generalni vikar blagopokojnog biskupa Pichlera u Banjoj Luci, sve do njegova umirovljenja. Imenovan je rezidencijalnim biskupom 15. svibnja 1989., a 15. srpnja iste godine svečano preuzima upravu biskupije.

Providnost mu je namijenila tešku zadaću: voditi biskupiju u dramatičnom razdoblju oružane agresije na Bosnu i Hercegovinu, kada je gotovo posve uništena. Zlostavljana su i ubijena od srpskih snaga sedmorica svećenika i jedna redovnica, nekoliko je svećenika jedva preživjelo zlostavljanje, brojne crkve, kapelice, župne kuće i samostani srušeni su ili teško oštećeni, dvije trećine vjernika prognano je i nikada se više nisu vratili, nekoliko je župa posve ugaslo, a u drugima je ostalo tek po nekoliko desetaka ili stotina vjernika.

Za svoje djelovanje primio je niz međunarodnih priznanja i nagrada, a 2004. nominiran je i za Nobelovu nagradu.