„Prošlo je više od pola stoljeća otkako sam ja, najmlađi od svih ožalošćenih, prisustvovao pogrebu svoje drage tetke Jane u katedrali u Winchesteru; i sada me, u mojoj poodmakloj dobi, pitaju bi li moje sjećanje moglo poslužiti spašavanju od zaborava kojeg događaja iz njezina života ili koje crte njezina karaktera, kako bi zadovoljilo upite generacije čitatelja koji su rođeni nakon njezine smrti“, piše njezin nećak i autor biografije James Edward Austen-Leigh.

Mnogi bi voljeli znati jesu li moralna čestitost, ispravan ukus i tople privrženosti, kojima je obdarila svoje idealne likove, zaista postojali i u samome izvoru iz kojega su te ideje potekle, i je li ih ona uistinu ispoljavala u različitim odnosima u svome životu.

Neobičan genij

U slučaju moje tetke, nije se radilo samo o tome da je tijek njezina života bio jednoličan, već da je njezina priroda bila izvanredno smirena i ujednačena. Nije u njoj bilo ničega ekscentričnog niti ukočenog što bi se moglo ugraditi u priču; nikakve grubosti u ćudi; nikakve neobičnosti u ponašanju; nimalo one bolesne osjetljivosti niti pretjerane osjećajnosti, koje nerijetko prate velike talente.

Imala je um koji je bio dobro uravnotežen na temelju zdravoga razuma, zaslađen nježnim srcem te kojime su upravljala nepokolebljiva načela; pa se razlikovala od mnogih drugih milih i razumnih žena jedino po onome neobičnom geniju koji posve jasno isijava iz njezinih djela, ali od kojega je biografu malo koristi.

Mi ju nismo doživljavali kao pametnu, a još manje kao slavnu; nego smo ju cijenili kao osobu uvijek ljubaznu, suosjećajnu i zabavnu.

Jane Austen rođena je 16. prosinca 1775., u župnom dvoru Steventona, u Hampshireu. Njezin otac, vlč. George Austen, potjecao je od obitelji koja se odavno nastanila u području Tenterdena i Sevenoaksa u Kentu.

Jane Austen je njezina obitelj značila toliko mnogo, a ostatak svijeta toliko malo, da je kratko spominjanje njezinih braće i sestre nužno kako bi se pružila barem neka predodžba o onome što je uglavnom zaokupljalo njezine misli i ispunjavalo njezino srce, posebice stoga što se za neke od njih, na temelju njihovih osobnosti ili životnih zanimanja, može pretpostaviti da su više ili manje utjecali na njezino pisanje: iako donekle oklijevam pred javnošću otkriti osobe i okolnosti koje su u svojoj srži privatne.

Jane Austen je njezina obitelj značila toliko mnogo, a ostatak svijeta toliko malo!

Njezin najstariji brat James, moj otac, bio je, dok je još bio vrlo mlad, na St. John’s Collegeu, u Oxfordu, pokretač i glavni nositelj periodičnog lista pod nazivom „The Loiterer“, pisanog donekle po uzoru na „Spectator“ i njegove sljednike, no usko ograničenog na teme vezane uz Sveučilište. Bio je više od deset godina stariji od Jane te je velikim dijelom, uvjeren sam, usmjeravao njezino čitanje i oblikovanje njezina ukusa.

Njezin drugi brat, Edward, bio je u velikoj mjeri odvojen od ostatka obitelji, jer ga je vrlo rano usvojio rođak, g. Knight od Godmersham Parka u Kentu i Chawton Housea u Hampshireu; te je naposljetku dobio oba posjeda i ime. No, iako su bili prilično razdvojeni u djetinjstvu, bili su često zajedno u kasnijem životu, i Jane je veliki dio svojih osjećaja poklonila njemu i njegovoj djeci.

Njezin treći brat, Henry, raspolagao je silnim konverzacijskim sposobnostima te je od svoga oca naslijedio gorljivu i vatrenu ćud. Bio je jako zabavan kao društvo, ali je možda imao manje postojan cilj, svakako manje uspjeha u životu, od svoje braće. On je postao svećenik u srednjoj dobi; i u jednome od Janinih pisa-ma može se naći aluzija na njegove propovijedi. Jedno je vrijeme obitavao u Londonu te je bio od pomoći u obavljanju poslova svoje sestre s njezinim izdavačima.

Njezina dva najmlađa brata, Francis i Charles, bili su pomorci tijekom onoga slavnog razdoblja britanske mornarice koje obuhvaća završetak prošloga i početak ovoga stoljeća,8 kada je za časnika bilo nemoguće biti gotovo uvijek na pučini, kao što su bila ova braća, a ne susresti se sa službom koja bi se, u ono vrijeme, smatrala istaknutom.

Njihovo časno zanimanje razlog pristranosti Jane Austen prema mornarici, kao i lakoće i točnosti s kojima je o njoj pisala.

Uvijek je izuzetno pazila da se ne upliće u stvari koje nije savršeno razumjela.

Nikada se nije doticala politike, zakona ili medicine, onih tema kojih su se neki romanopisci prihvaćali i previše odvažno te ih obradili s možda više sjaja nego točnosti. Ali s brodovima i pomorcima osjećala se kao kod kuće, ili se barem mogla pouzdati u bratsku kritiku da ispravi njezine pogreške.

No, Janinom srcu najdraža je od svih bila njezina sestra Cassandra, oko tri godine od nje starija.

Živjele su u istoj kući i dijelile istu spavaću sobu, sve dok ih smrt nije rastavila. Nisu bile posve jednake. Cassandrina je narav bila hladnija i smirenija; ona je uvijek bila razborita te je ispravno prosuđivala, ali je manje pokazivala osjećaje te joj je ćud bila manje vedra od Janine. U obitelji se govorilo kako je „Cassandrina vrlina bila to što je uvijek svladavala svoju ćud, dok je Jane posjedovala veselu ćud koju nikada nije ni trebalo svladavati“.

To je bio mali krug, koji se, međutim, neprestano proširivao povećanjem obitelji četvorice njezine braće, u kojemu je Jane Austen nalazila svoja nedužna zadovoljstva, dužnosti i zanimanja, i iz kojega je vrlo rijetko izlazila u društvo tijekom posljednjih deset godina svoga života.

Toliko je toga bilo ugodnog i privlačnog u tom obiteljskom društvu da se njegovim članovima može oprostiti ako su bili skloni živjeti pomalo preisključivo unutar njega.

Jedni su u drugima možda vidjeli puno toga što su voljeli i cijenili, i ponešto čemu su se divili.

Obiteljski razgovori obilovali su duhom i živošću te nikada nisu bili opterećeni neslaganjima, čak ni u malim stvarima, jer im nije bio običaj raspravljati se niti svađati: iznad svega, odlikovali su se snažnom obiteljskom privrženošću i čvrstom povezanošću, koje nije slamalo ništa osim smrti. Nedvojbeno je sve to utjecalo na autoričinu izgradnju priča u kojima članovi obitelji obično čine usku pozornicu, dok se zanimanje vrti oko nekolicine glumaca.

Jane Austen / Foto: HKM

Pokazat će se također kako je, iako joj je društveni krug bio mali, ipak u svome susjedstvu nalazila osobe dobroga ukusa i kultiviranog uma.

Njezini poznanici su, zapravo, sačinjavali upravo onu klasu iz koje je uzimala svoje izmišljene likove, od člana parlamenta ili velikog zemljoposjednika, sve do mladoga vikara ili mlađega mornaričkog časnika iz jednako dobre obitelji; i ja mislim da se tragovi utjecaja tih ranih druženja mogu pronaći u njezinu pisanju, napose u dvjema pojedinostima.

Prvo, da je posve lišena one vulgarnosti, koja je toliko uvredljiva u nekim romanima, zadržavanja na vanjskim pokazateljima bogatstva ili položaja, kao da su to stvari na koje pisac nije naviknut; i, drugo, da se jednako malo bavi vrlo niskim, kao i vrlo visokim životnim položajima.

Ti su tekstovi poput fotografija na kojima nijedna osobina nije ublažena; nema uvođenja idealnih izraza, sve je to neukrašeni odraz prirodnog objekta; a vrijednost takve vjerne sličnosti mora porasti kako vrijeme postupno uvodi sve više i više promjena u izgled samoga društva.

Izvanredan se primjer toga može naći u njezinu prikazu svećenstva.

Bila je kći i sestra svećenika, koji zasigurno nisu bili na niskom položaju u svojemu redu: i izabrala je trojicu od svojih junaka iz te profesije; no, nitko u današnje vrijeme ne bi pomislio kako bilo Edmund Bertram ili Henry Tilney imaju prikladne ideje o dužnostima župnoga svećenika.

Takva su, međutim, mišljenja i praksa prevladavali u ono doba među uglednim i savjesnim svećenicima, prije nego što su njihova razmišljanja uzburkali, prvo evangelički pokret, a potom i pokret Visoke crkve, kojima je ovo stoljeće bilo svjedokom. Može se čestitati zemlji koja, osvrćući se na tako čvrsti orijentir, može utvrditi kako je napredovala umjesto da se od njega udaljila.

Svakako je pokazivala neku vrstu roditeljske brige za bića koja je stvorila te ih ne bi odbacila iz svojih misli kada bi dovršila posljednje poglavlje. Vidjeli smo, u jednome njezinu pismu, njezinu osobnu naklonost prema Darcyju i Elizabeth; a kada je poslala primjerak Emme prijatelju kojemu se nedavno rodila kći, napisala je ovo: „Nadam se da ćeš se veseliti vidjeti moju Emmu, jednako kao ja tvoju Jemimu.“ Emma joj je bila jako draga, ali nije računala na to da će biti i općenito omiljena; jer je, započinjući pisanje, rekla,

Za junakinju ću uzeti osobu koja se nikome osim meni neće previše sviđati.

Nakladna zadruga Ognjište iz Zagreba, u suradnji s Gradskim uredom za kulturu Grada Zagreba, objavila je knjigu Zapisi o životu Jane Austen – biografija književnice Jane Austen (1775. – 1817.) koju je 1869. godine napisao i objavio njezin nećak James Edward Austen-Leigh. Prvim prijevodom na hrvatski jezik (dr. sc. Zrinka Dragun) u 2025. godini, Ognjište obilježava 250. godišnjicu rođenja ove velike engleske književnice.

Drugo englesko izdanje, prema kojemu je pripremljeno ovo hrvatsko izdanje, objavljeno je 1871. godine te je donekle prošireno. Autor je dodao još nekoliko pisama; kao i kratki primjer njezinih dječjih priča. Predstavljeno je izbačeno poglavlje romana Uvjeravanja te isječci iz romana Sanditon koji je započela pisati nekoliko mjeseci prije svoje smrti. Iako je ovu biografiju napisao James Edward Austen-Leigh, ona je bila obiteljski projekt, u velikom dijelu utemeljen na sjećanjima brojnih rođaka spisateljice.

Povodom godišnjice rođenja Jane Austen, nakladna zaklada Ognjište objavila je i njezine Molitve, a prije toga još dvije dosad neprevedene knjige Ljubav i prijateljstvo i Povijest Engleske.