I poslije Sarajevskog primirja u siječnju 1992. cilj im je bio da stalnim bombardiranjem i blokadom prometnica iscrpljuju hrvatsko gospodarstvo. Dijelovi Dalmacije bili su bez vode i struje, a nekad razvijeni turizam potpuno je zamro. Promet je tekao trajektima i preko Paškog mosta na koji su često padale granate. U takvoj neizdrživoj situaciji čak se i u Vijeću sigurnosti govorilo o pravu Republike Hrvatske da prometno poveže svoj sjever i jug. Početkom 1993. hrvatska je vojska u operaciji „Maslenica“ oslobodila Novsko Ždrilo i okolno područje što je stvorilo pogodne uvjete da se barem pontonskim mostom uspostavi prekinuti promet.

Pontoni su se postavljali pod najtežim uvjetima. Ronioci i graditelji često su bili izvrgnuti žestokoj topovskoj paljbi srpskih terorista. Pa ipak, oni su nastavljali svoj pogibeljni posao postavljanja pontona prema projektu doktora Špire Matošina. 

U Erdutu je između predstavnika hrvatske vlade i pobunjenih srpskih vlasti iz Knina 17. srpnja 1993. potpisan sporazum kojim se trebalo omogućiti daljnje neometano postavljanje mosta na Maslenici. Dokument je s hrvatske strane potpisao ministar prometa Ivica Mudrinić. Srpska je strana insistirala da se u blizini budućeg mosta ne smiju nalaziti predstavnici hrvatske policije i vojske. Zbog toga je u sporazumu, između ostalog, stajalo da na području aerodroma Zemunik, brane Peruče i pontonskog mosta na Maslenici javni red i sigurnost mogu kontrolirati samo predstavnici UNPROFOR-a.

Napokon na današnji dan, 18. srpnja 1993. godine, najviši predstavnici Republike Hrvatske predvođeni predsjednikom doktorom Franjom Tuđmanom i premijerom Nikicom Valentićem, sletjeli su u zadarsku zračnu luku Zemunik, a istoga dana predsjednik Tuđman svečano je otvorio pontonski most kod Novskog ždrila. Unatoč čestoj topničkoj vatri sa srpskih položaja, pontonski most znatno je olakšao komunikaciju sjevera i juga Republike Hrvatske.