Sveti Ivan Gualberto rođen je oko 985. u Firenci kao sin plemićke obitelji Visdomini. Odgojen je kao ratnik, a tada je u razjedinjenoj Italiji bilo mnogo zadjevica koje su se rješavale oružjem. Zato je ratnički zanat bio čest. Tragao je  je za ubojicom svoga brata i pronašao ga na Veliki petak. Ubojica je kleknuo pred njega i molio za oproštenje. Protivno svim običajima, Ivan mu je oprostio i pustio ga u miru. Ušao je u obližnju crkvu, kleknuo pred veliko raspelo te vidio kako Isus sagiba glavu prema njemu u znak da odobrava njegovo praštanje. Tada se u njegovoj duši zbila velika promjena – prava metanoja – i on odluči služiti jedino Kristu.

Otišao je u benediktinski samostan u San Miniato u Firenzi gdje su ga prihvatili za subrata. Kad je umro opat koji ga je primio u samostan, na čelo zajednice je došao čovjek koji je taj položaj novcem platio samom nadbiskupu. Ivan je tada došao u sukob sa svojom savješću – smije li slušati čovjeka koji je na takav način došao do opatskog položaja? Opću Crkvu je u to vrijeme i inače razdirao porok simonije: kupovanje i prodavanje crkvenih časti preko koje su mnogi nevrijedni dolazili na vodeće i veoma odgovorne položaje nemajući za njih uopće potrebnih svojstava. Posavjetovavši se s jednim firentinskim pustinjakom, Ivan je napustio samostan i otišao u samostan Camaldoli kod Arezza, nadajući se boljim okolnostima, u čemu se nije prevario. Tamo je spoznao da ga Bog potiče na osnivanje nove redovničke zajednice.

Kad mu je redovnica Itta 1038. godine darovala zemljište, na njemu je izgradio samostan zvan Vallombrosa i osnovao granu benediktinaca prozvanu po imenu samostana. U samostanu se pazilo na kućnu stegu, šutnju, siromaštvo u hrani i odjeći. On je uveo i vrijeme novicijata, što je inače bilo palo u zaborav u benediktinskim samostanima. Time je Ivan Gualberto postao veliki obnovitelj benediktinskog života.

Dobar duh iz Vallombrose širio se dalje, pa su od Ivana tražili da osniva nove samostane ili da obnavlja već postojeće. On je uz samostane gradio i svratišta i ubožnice za siromahe i bolesne. Poglavarima samostana naređivao je da siromahe ne odbijaju i ne otpravljaju sa svoga praga praznih ruku. Redovnici su sami bili siromašni, ali su i od svoga siromaštva dijelili s potrebnima. Ivan je pomagao i papama u borbi protiv simonije. Iako prije stupanja u redovništvo nije znao ni čitati ni pisati, a nije imao ni neku posebnu naobrazbu, sve je to u redovništvu nadoknadio i postao mudar duhovni vođa, ispunjen Duhom Svetim. Ivan Gualberto umro je 12. srpnja 1073. u samostanu San Michele Arcangelou Passignanu. Svetim ga je proglašen 1193. godine.