Sve u našem životu počinje od sitnica i upravo one sačinjavaju naš životni put. Samo onaj koji se znade diviti može zamijetiti detalje i samo velik čovjek može pokraj sebe primijetiti onoga malenoga, čovjeka u potrebi.

Upravo su maleni i ponizni oni kojima Gospodin najviše daje.

Zašto? Zato što su oni spremni primiti, zato što imaju mjesta u svome srcu za Božju Riječ.

Često su naši životi pretrpani zemaljskim stvarima i naše duše preopterećene svjetovnim brigama tako da nemamo mjesta ni za Gospodina ni za Njegovu Riječ.

Gospodin ne može uliti u čašu našeg života jer smo ju napunili vlastitim sadržajima, naša čaša prelijeva se opterećenostima ovoga svijeta.

Potrebno je isprazniti sve one nečistoće koje nosimo i sve ono nepotrebno što vučemo kroz život da bi Gospodin mogao uliti vode žive koja znači život. Ponizan čovjek uvijek ima mjesta za drugoga, uvijek daje priliku i gledajući u oči vidi dušu.

Kako je potrebno u bratu vidjeti Krista, ali budimo oprezni – Krist nam najčešće progovara u onima od kojih se najmanje nadamo.

Molimo za malenost, za poniznost, da ne prelijemo i preopteretimo „čašu svoga života“, nego da se tu uvijek nađe barem malo mjesta.

Isuse, blaga i ponizna srca, učini srca naša po srcu svome.

• Brinem li se za „izgled“ moje duše barem upola koliko se brinem oko svog tjelesnog izgleda?

• Znam li primijetiti tugu, potrebu, žalost na drugome?

• Koliko znam supatiti i pomoći nositi bremena svoje braće?

• Je li se u mome danu pronađe poneka žrtva za drugoga ili najčešće ugađam samome sebi?

• Idem li često linijom manjeg otpora?

• Koliko znam vidjeti Stvoritelja u svim Njegovim stvorenjima?

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Marin Karacic (@framarinkaracic)