U Kraljevstvo će nebesko ući onaj koji vrši volju Očevu. (Mt 7, 21)

Liturgija dana (4. prosinca):

Prvo čitanje:

Iz 26,1-6

Nek uđe narod pravedni koji čuva vjernost!

U onaj dan, pjevat će se ova pjesma u zemlji Judinoj: »Tvrd grad mi imamo: za obranu nam On podiže zidove i predziđa. Otvorite vrata! Nek uđe narod pravedni koji čuva vjernost, čiji je značaj čvrst, koji čuva mir jer se u te uzda. Uzdajte se u Gospodina dovijeka, jer Gospodin je Stijena vječna; on obara one koji obitavahu visoko, razvaljuje tvrđu visoku, ruši u prah, sravnjuje sa zemljom, te je gaze noge, noge ubogih i koraci nevoljnih.«

Psalam:

118,1.8-9.19-21. 25-27a

Blagoslovljen koji dolazi u Ime Gospodnje!

Zahvaljujte Gospodinu, jer je dobar,
jer je vječna ljubav njegova!
Bolje se uteći Gospodinu,
nego se uzdat u čovjeka.
Bolje se uteći Gospodinu,
nego se uzdat u mogućnike.

Otvorite mi širom vrata pravde:
ući ću, Gospodinu zahvaliti!
»Ovo su vrata Gospodnja, na njih ulaze pravedni!«
Zahvalit ću ti što si me uslišio
i moj postao spasitelj.

Gospodine, spasenje nam daj!
Gospodine, sreću nam daj!
Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!
Blagoslivljamo vas iz Doma Gospodnjeg!
Bog je Gospodin
on nas obasjava!

Evanđelje:

Mt 7,21.24-27

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima.
Stoga, tko god sluša ove moje riječi i izvrši ih, bit će kao mudar čovjek koji sagradi kuću na stijeni. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi, i sruče se na tu kuću, ali ona ne pada. Jer – utemeljena je na stijeni. Naprotiv, tko god sluša ove moje riječi, a ne vrši ih, bit će kao lud čovjek koji sagradi kuću na pijesku. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću i ona se sruši. I bijaše to ruševina velika.«

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači vlč. Josip Bulat, ravnatelj Katoličke opće gimnazije u Popovači i upravitelj župe Velika Ludina:

Dragi slušatelji HKR–a,

u današnjem Evanđelju Isus nam daje sliku koja je toliko jednostavna, a istovremeno toliko duboka da može pratiti čovjeka kroz cijeli život.
Govori nam da nije dovoljno samo reći: „Gospodine, Gospodine!“ Nije dovoljno imati lijepe riječi, dobre namjere ili pobožne osjećaje. Isus kaže da u kraljevstvo nebesko ulazi onaj koji vrši volju Očevu.

Došašće nas uvijek poziva da se vratimo na ono najosnovnije, na srce našega odnosa s Bogom, a to je: da čujemo Njegovu Riječ i živimo je. Isus zatim koristi sliku kuće koja se gradi. Svatko od nas gradi neku svoju kuću: kuću obitelji, kuću odnosa, kuću svoga posla, planova, svojih nadanja, ali i kuću svoje vjere. I Isus nam kaže da postoje dva načina gradnje.

Prvi je način mudra čovjeka: onoga koji sluša Riječ i izvršava je.
Takav čovjek gradi na stijeni. Kad dođu kiše, vjetrovi i bujice — a doći će, jer nitko nije izuzet od životnih oluja — takva kuća ostaje čvrsta. Ne zato što je nekome život lakši, nego zato što su temelji sigurni.

Drugi je način čovjeka koji sluša Riječ, ali je ne provodi. On gradi na pijesku, odnosno na osjećajima koji se mijenjaju, na trenutnim željama, na ljudskim mišljenjima, na površnosti. I kad oluje dođu, kuća pada. I, kako Isus kaže, „ruševina je velika“.

Draga braćo i sestre, došašće je upravo ovo: vrijeme kada svakog od nas Gospodin pita — Na čemu gradiš? Na kojem temelju stoji tvoj brak, tvoja obitelj, tvoje odluke, tvoja molitva, tvoje svećeništvo, tvoje redovništvo? Na kojem temelju stoje tvoje vrijednosti, tvoje granice, tvoja nada?

Jer ako je temelj samo moj osjećaj, moja logika, moj trenutni dojam — onda je to pijesak. Ali ako je temelj Riječ Božja —ako je temelj Božja volja, a ne moja —tada u nama raste snaga koju ni jedna oluja ne može uništiti. Dragi slušatelji, darovano nam je još jedno došašće. Stoga je ono za svakoga od nas pravi trenutak da se vratimo svojoj stijeni. Da ponovno uzmemo Evanđelje u ruke i da u tišini poslušamo što nam Bog govori; da barem u jednoj konkretnoj stvari kažemo: „Gospodine, želim izvršiti Tvoju volju.“

Možda će to biti oprost; možda nova ustrajnost u molitvi; možda hrabrost da se suočimo s nekom istinom o sebi; možda korak ljubavi prema nekome tko nam je težak. Ali upravo takvi koraci postaju kamenje od kojeg se gradi stabilan život i kuća koju nijedna oluja ne može srušiti. Neka nas današnja riječ potakne da budemo ljudi stijene —ljudi koji ne samo da slušaju, nego i žive Riječ, kako bismo Gospodina, kad dođe, našli spremni: ne na pijesku, nego na čvrstom temelju Njegove volje.