Jeste li znali da prošle nedjelje bio Međunarodni dan tolerancije. Da, 16. studenoga. I to bi trebao biti podsjetnik da poštujemo i uvažavamo različitosti.

Međutim, čini mi se kako tolerancijom zapravo „samo podnosimo“ tu različitost. Ne ljubimo čovjeka i ne prihvaćamo ga u ljubavi kako bismo ga podsjetili na njegovu vrijednost i veličinu.

Tolerancija se svela samo na podnošenje onoga što nam nije blisko. I zato smatram da je važan taj korak dalje, a to je ljubav i suosjećanje, i prihvaćanje drugoga kakav jest. Tako ćemo prestati dijeliti ljude prema različitostima i prepoznat ćemo u njima ono dobro koje nose.

Kako ja mogu znati da sam 100 % u pravu? Ne znam.

Govorim kako osjećam i svaku riječ više puta promislim prije nego napišem ili izgovorim. Nikoga ne želim povrijediti. I bude me sram kada čitam različite komentare po društvenim mrežama i portalima.

Pitam se zar ljudi možda misle da nije isto ako nešto ružno napišu i kada to izgovore naglas nekome u lice? Ali isto je. Ružna riječ je ružna riječ, bez obzira na oblik.

Zaista ne želim da se pored mene bilo tko osjeća tužno ili ugroženo, povrijeđeno na bilo koji način. Znam što mi je u srcu i govorim kako osjećam, i kako vjerujem.

Nemam namjeru prilagođavati se svijetu i ići protiv onoga kako osjećam. Ali ako ćemo se na silu trpjeti i nasilno jedni drugima nametati ono svoje, mislim da je to već i oblik nasilja. I zato mislim da je tolerancija prije svega početak, a nikako ne cilj.

Ljubav je cilj – barem bi trebala biti.

Ali pitanje je što svatko od nas vidi kada ujutro pogleda u ogledalo kao i što vidi u drugome, i što ga smeta? Tolerancija bi trebala biti most, a ne granica i zid. Ne znam, možda sam 100 % u krivu, ali tako osjećam. I ne bojim se to priznati.