Bitke ne biramo, one same dođu.

Radi određenih problema sa zdravljem, često sam kod liječnika. A to znači da puno vremena provodim čekajući u čekaonicama… I to čekanje postalo je ne gubitak vremena već prava vježbaonica…učionica…radionica…moja teretana…

Uvijek nešto naučim!

Uvijek!

Obično si ponesem knjigu pa čitam ili zapišem neka svoja razmišljanja.

Sada ću podijeliti nešto što sam zapisala jednom prilikom dok sam čekala u ambulanti za tumore glave i vrata.

Kad je teško, treba snage, i nastaviti živjeti iako nemaš pojma kako.

I pitaš se koji je smisao…?

Život nije tvornica koja proizvodi samo dobre dane.

Nažalost ima puno teških dana.

Jako puno jako teških dana.

Međutim, na kraju…jedino je bitno kako smo živjeli i jesmo li svojim životom drugima bili izvor frustracije i donosili tugu ili se truditi činiti i živjeti dobro.

Svatko od nas će proći.

Sve je toliko prolazno da zaboli čim pomislim na to. A svaki novi dan već je odrezao komadić našeg života.

Mislim da mnogi žive bez srca.

Mehanički odrađuju minimalno koliko “moraju”. Jure kroz život kao kroz šoping-centar, i trude se ugrabiti što više.

Što više za sebe.

A svi idemo istom kraju.

Kad postanemo svjesni da smo zaista odgovorni jedni za druge – možda počnemo živjeti sa srcem.

Brinuti na pravi način.

I živjeti na pravi način. Prepoznajući Boga u drugome.

Ne možemo birati bitke koje će nas snaći, ali možemo birati kako ćemo ih voditi.

U svakoj situaciji krije se prilika da rastemo…rastemo u strpljenju, u zahvalnosti, u ljubavi.

Iza nas najveća vrijednost koja će ostati nije ono materijalno što smo stekli već samo ono što smo dali.

Zato bismo trebali živjeti srcem.

Svaka naša bitka ima smisao ako nas približi Bogu i ljudima.

A gubitnika nema kad živiš srcem.