Međunarodni dan svjesnosti o mucanju obilježava se 22. listopada i taj dan redovito slavim. Zašto? Zato što imam govornu manu – mucam.

Mucam od 3. godine i još dok sam bila mala, svaku večer bih rekla: „Daj Bože da se ujutro probudim i više ne mucam!“

Kasnije sam toj molbi uključila i molitvu za deblje noge jer mučila me moja žgoljavost i šeprtljavost. Bila sam i sramežljiva, a kako bi me potaknuli da se ohrabrim, roditelji su me u osnovnoj školi upisali na taekwondo. Rekli su da ću tako najbolje očvrsnuti. I jesam ojačala. Postala sam spretnija. Međutim, i dalje sam mucala.

No, taj problem riješila sam tako što sam odlučila što manje govoriti. Nadala sam se da će to mucanje manje doći do izražaja ako šutim i pravim se kao da ne postojim. Nevolja je bila u školi kada bih trebala usmeno odgovarati. Profesorima je falilo strpljenja, a mojim prijateljima u razredu zato nije falilo inspiracije za brojne šale na moj račun.

Profesorima je falilo strpljenja

U srednjoj školi odlučila sam da ću početi pušiti misleći da će mi to pomoći da se uklopim, ali nije ni to funkcioniralo.

U životu sam više puta umirala od srama tj. svaki put kad bih morala nešto reći pa je moj cilj bio postati i ostati nevidljiva i da ne moram govoriti. Onda sam shvatila da ću tako imati više problema pa sam odlučila dati sve od sebe da nekako pobijedim to mucanje i bila je to luda avantura koja još uvijek traje i zauvijek će trajati jer jednom mucavac – zauvijek mucavac.

Više ne mrzim sebe radi mucanja

Ipak, više ne mrzim sebe radi mucanja i prihvatila sam činjenicu da jednostavno imam tu govornu manu. Više ne smatram da sam radi toga manje vrijedna.

Iako sam mucanje dugo smatrala svojim prokletstvom, kasnije sam shvatila koliko je to bio veliki dar i blagoslov. Kako bih se suočila sa svojim problemom vježbala sama sebe i trenirala govor. Išla sam na govorne vježbe, ali nisu baš pomogle, tj. trebalo je uzeti dodatnu terapiju koja se plaćala, ali moji roditelji nisu imali novaca za tako nešto.

Svaki put kad dobijem upit o mucanju, mislim da razočaram ljude kad na pitanje da što mi je najviše pomoglo – kažem kako mi je najviše pomoglo što sam se prestala skrivati od ljudi i mrziti sebe radi mucanja i osjećati se manje vrijednom.

Jer tek kad se prestaneš skrivati iza svojih strahova, možeš nešto napraviti, promijeniti.

Kad se prestaneš skrivati iza svojih strahova, možeš nešto napraviti

Mucanje me obilježilo, puno puta rastužilo i osjećala sam se manje vrijednom. Bilo je moj neprijatelj s kojim sam se borila, i mučila jer mrzila sam mucanje. I mrzila sam sebe.

Kasnije sam shvatila da je bilo moj blagoslov kroz koji sam rasla. Još uvijek mucam, ali me to ne brine. Bilo bi šteta prestati jer mucavci su korisni – sugovornika uče strpljenju.

Tako sam i ja naučila da dobre stvari dolaze upornima koji znaju čekati, marljivo rade i s povjerenjem u dobro idu dalje.

Svatko ima svoju bol i nešto radi čega se osjeća manje dobar, manje vrijedan, manje živ.

Svatko ima svoju bol i nešto radi čega se osjeća manje dobar

Mucanje je moj kamen spoticanja – oduvijek. I tako će biti – zauvijek!

Razlika je u tome što mucanje je sada kamen na koji se popnem kako bih bila bliže suncu.

Prije je mucanje bilo kamen s kojim bih se najradije lupala po glavi ili sakrila iza tog kamena da me nitko ne vidi i ne čuje.

Mislim da je mucanje super i da mi lijepo stoji, a baš kao i moje žgoljave noge koje mogu uhvatiti svaki bus ili tramvaj.

Mucanje je sada kamen na koji se popnem kako bih bila bliže suncu

Činjenica je da vrhunski logoped neće riješiti problem mucanja dok sami ne posložimo stvari u glavi i srcu. Nije lako, ali može se uz pomoć nebeskog Logopeda koji mi nije ispunio želju da preko noći prestanem mucati, niti mi je udebljao noge i puno toga je izvrnuo naopako, a upravo kako bi posložio da sve bude baš onako kako treba biti.

Zato slavim mucanje – jer me naučilo strpljenju, hrabrosti i prihvaćanju.