Svakog dana doživljavamo vlastite slabosti, vlastita ograničenja, teškoće u odnosima, osobne grijehe koji ometaju zajednički život, no, ako pažljivo promotrimo, shvaćamo da nam svakoga dana Božja milost dolazi u susret, i to često, možda ponajviše, upravo preko naše braće i sestara, koji su Božji instrumenti za naše pročišćenje, ali i za našu izgradnju.

Evanđelje po Luki donosi nam snažnu sliku: sluge koje čekaju gospodara da se vrati sa svadbe, spremne da mu otvore čim pokuca.

Isus naglašava, da mu odmah otvore čim stigne i pokuca.

Taj „odmah“ zahtijeva stav srca.

To je „odmah“ onoga koji smjesta prepoznaje glas ljubljenoga, poput Zaručnice iz Pjesme nad pjesmama.

To je „odmah“ onoga koji ne treba provjeravati tko je iza vrata, ispitivati tko kuca, niti prekontrolirati u rasporedu ima li dogovoren susret, jer je njegovo srce već usklađeno s Gospodinovom prisutnošću: On je taj koji kuca. Tko god da je, On je taj koji dolazi.

U svakodnevnom životu, osobito u životu zajednice, ovo se očituje u tome da svakog brata i sestru koje susretnemo, onoga koji me traži pomoć, savjet ili jednostavno sa mnom želi podijeliti radost ili brigu, ne gledamo kao smetnju našoj molitvi, našem radu, našem miru, nego kao priliku da na trenutak budemo s Gospodinom.

Ali, kako i kada možemo razviti tu sposobnost da u trenutku prepoznamo Isusa u bratu ili sestri koje često susrećemo u neplaniranom, pa i nezgodnom trenutku?

U zajedničkoj molitvi: to nije obveza koju treba izvršiti, već povlašteni trenutak u kojem učimo prepoznati Gospodinov glas i usklađujemo se s njegovom valnom duljinom kako bismo ostali povezani s Njime tijekom cijeloga dana.

U bratskim odnosima: svaki razgovor, svaka molba za pomoć, svaki trenutak dijeljenja prilika je za susret s Kristom. Potrebno ga je „odmah“ prepoznati, sa spremnošću zaljubljenoga srca. U tim se svakodnevnim gestama gradi sinodalna Crkva: ne samo hodajući zajedno, nego prihvaćajući jedni druge kao dar, da bismo potom bili poslani kao svjedoci Evanđelja.

U služenju siromasima: ne zaboravimo najsiromašnije, one koji su često marginalizirani ili koje se izbjegava. Oni su Isusovi miljenici, neka budu i naši. Takav način života također potvrđuje misionarsko lice Crkve: odlazak na egzistencijalne periferije, noseći Evanđelje tamo gdje nas Krist čeka u najmanjima.

U boli: to je povlašteni susret s Isusom. Nema boli u kojoj ne prebiva Raspeti, Onaj koji je napušten i sam, Onaj kojega najviše pokušavamo izbjeći. A ipak, On je upravo tamo, dolazi k nama i govori nam: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom“ (Mt 16, 24).

Načinom na koji prihvaćamo Isusa u našoj braći i sestrama, a posebno načinom na koji mu otvaramo vrata kada nam dođe u boli, mjeri se naše sjedinjenje s Bogom i očituje se naša posvećenost Njemu, Onome koji može doći kada želi, kako želi, mi smo spremni čekati ga, kao što se čeka Ljubljenoga, a ne nekoga tko dolazi poremetiti naš miran život.

Cijelu nuncijevu propovijed na misi prigodom 57. skupštine Hrvatske redovničke konferencije pročitajte na stranici IKA-e.