Posljednjih dana iz svojih misli ne mogu izbaciti Emmanuela Lévinasa i njegovo djelo „Totalitet i beskonačno“. Poznato je da je Lévinas u koncentracijskom logoru izgubio svoje roditelje i braću. Pretrpio je neopisivu bol. U tom djelu on piše o važnosti priznavanja drugog čovjeka. Taj drugi, moj bližnji, je uvijek iznad mene, baš uvijek. Stoga nikad ne smijem poželjeti drugu osobu staviti ispod sebe!

Kad pojedinac umišlja da od drugog bolje moli, posti ili posjeduje darove koje njegov bližnji nema, time duhovno ubija svoga brata.

I mislim da je Lévinas pogodio bit življenja: drugi čovjek, moj brat ili sestra, uvijek imaju prednost, drugi čovjek je svet. Budući da moj brat i sestra imaju prednost, ja moram paziti da ih ne pogazim ili nadvisim. Drugog moram dobro paziti. Kako je tužno kad pomislim da sam bolji od drugog ili kad pomislim da sam od njega pametniji i ugledniji.

Koliko samo suvremeni svijet zaostaje za tim postulatom kojeg je izrekao Lévinas!

Zato se danas olako čovjek ubija, vrše se abortusi i eutanazija, ubijaju se nevini ljudi koji se ne mogu braniti. Biti iznad drugog jednako je opasno i u duhovnom životu. Kad pojedinac umišlja da od drugog bolje moli, posti ili posjeduje darove koje njegov bližnji nema, time duhovno ubija svoga brata. Zato svoje mjesto uvijek prepusti drugom, jer tada ćeš biti miran.

Čovječe, trebaš ostati zadnji, trebaš ostati po strani!

To je najdublja i najveća misija tvoga života, u kojoj drugom, svom bližnjem, nećeš nipošto oduzeti prednost. Čovječe, trebaš ostati zadnji, trebaš ostati po strani! Blago tebi ako budeš sposoban ljubiti drugoga do te mjere da sâm više ne postojiš!

Nešto slično rekao je i papa Lav XIV.: „Naša sreća nije u nama ni u našim potrebama, već u namjeri da drugima pomognemo i osvijetlimo im put.“

Nikad nemoj bližnjemu oduzimati prednost, pa ni u tramvaju ni u čekaonicama, nigdje! Tek tada ćeš vidjeti kako je život uistinu lijep…