Prije dvadesetak dana, u Toscani u Italiji, za svećenika je zaređen jedini Hrvat koji se odlučio na monaški život u jednoj kartuziji u Italiji, a na svećeničkom ređenju prisustvovala je suradnica HKR-a Gordana Krizman.

Red koji se nikada nije reformirao jer se nikada nije deformirao

Kartuzijanski red, koji danas broji oko 350 redovnika i redovnica raspoređenih u 21 samostanu diljem svijeta (od kojih je pet ženskih), ostao je vjeran svojoj prvotnoj karizmi.

Pet samostana nalazi se u Francuskoj, četiri u Španjolskoj, tri u Italiji, dva u Južnoj Koreji, a po jedan u Engleskoj, Argentini, Brazilu, Njemačkoj, Sloveniji, Švicarskoj i Sjedinjenim Američkim Državama.

svećeničko ređenje kartuzijanca iz Pule / Foto: Gordana Krizman

Kako je svojedobno istaknuo prior kartuzijanskog samostana u Farneti, sredinom prošlog stoljeća bilo je prijedloga da se pravilo ublaži, no zajednica je to odbila.

„Kartuzijanska zajednica nikada nije reformirana jer nikada nije deformirana“, istaknuo je, a baš kao što je sv. Bruno želio čiji je kult odobrio papa Lav X., a potvrdio papa Grgur XV.

Kartuzijanci / Foto: Kartuzija Pleterje

Ćelija?

Njihov život karakterizira sklad između samoće i zajedništva – redovnik većinu vremena provodi sam, ali se s braćom okuplja u molitvi i liturgiji. Zbog zahtjevnosti takvog života, u red se ne primaju kandidati mlađi od 20 godina, a gornja dobna granica je 45. Poželjno je da kandidat ima završen studij ili stabilno zanimanje.

Za kartuzijance je ćelija središnje uporište njihova sjedinjenja s Bogom. U njoj mole, uče, jedu, rade i spavaju. Ipak, riječ ćelija ne bi trebala zavarati – riječ je zapravo o pravoj kući, kućici koja uključuje radionicu i vrt. Kartuzijanski poziv obilježen je skladom dvaju temeljnih elemenata: samoće za Boga i okvir zajedničkog života.

Njihov je život u potpunosti usmjeren prema kontemplaciji, što zahtijeva duboku želju za predanjem Bogu, ali i istinsku privlačnost prema samoći i tišini kao sredstvima sjedinjenja s Njim.

o. Pio Maria (Tin Šipoš) u molitvi u kartuziji u Marienau

Kartuzijanci ne primaju kandidate mlađe od 20 godina, a istodobno se traži da dob kandidata bude takva da mu omogućuje prilagodbu tom načinu života i primanje potrebne formacije.

Iz tog razloga, dobna granica za prihvaćanje je 45 godina. Poželjno je i da kandidat ima završen studij ili iskustvo rada u stabilnoj profesiji.

Put jednog Puljanina do tišine kartuzije

Prije jedanaest godina, tada mladi teolog iz Pule, osjetio je poziv prema jednome od najstrožih samostanskih redova. Nakon završene gimnazije i studija teologije, susret s jednim starijim profesorom usmjerio ga je prema promišljanju o životu u kartuziji. Odluku je donio i krenuo prema realizaciji.

Preporukom samih kartuzijanaca, pričekao je nekoliko godina, dovršio studij i tek tada zakucao na vrata samostana. Odabrao je u srednjoj Italiji, u Toscani, kartuziju Duha Svetoga u mjestu Farneta nedaleko grada Lucca, tridesetak kilometara od talijanske obale Tirenskog mora – samostan iz 14. stoljeća koji nosi dubok pečat povijesti i mučeništva.

Kartuzija Pleterje / Foto: Kartuzija Pleterje

Početkom 20. stoljeća Farneta je pružala utočište redovnicima prognanima iz Francuske, a 1944. godine postala je poprište strašnog nacističkog zločina, kada je ubijeno 12 redovnika i 32 civila koji su ondje potražili sklonište. Danas u Farneti živi dvadesetak redovnika koji se bave pčelarstvom, vrtlarstvom, uzgojem ovaca te brinu o maslinicima i voćnjacima.

Fra Josip Marija prošao je dug formacijski put – postulaturu, novicijat i zavjete. Prije dvije godine zaređen je za đakona u katedrali sv. Martina u Lucci, a ove godine, a na svetkovinu Uzvišenja svetog Križa, nadbiskup Paolo Giulietti zaredio ga je za svećenika. Ređenje je, na njegovu želju, održano u samostanskoj crkvi karmelićanskog samostana Kraljice Karmela u okolici Lucce.

Danas, jedanaest godina nakon što je zakoračio na put tišine, kaže da je više nego ikada siguran da je pronašao svoje mjesto pod suncem. „Kada uđem u svoju ćeliju, od prvoga dana, osjećam da sam doma“, jednostavno opisuje svoj poziv.

Kartuzijanci / Foto: Kartuzija Pleterje

O specifičnosti svećeničkog poziva u okruženju kartuzije u prigodnoj homiliji na misi ređenja progovorio je i sam nadbiskup te izdvojio dvije važne dimenzije bivanja svećenikom:

• prvo, poziv na osobno suobličavanje misteriju koji se slavi. U biti, to je prvi dar i prva zadaća svakog svećenika. Ponekad, zaokupljeni pastoralnim dužnostima, a također i dužnom pažnjom prema zajednici s kojom slavimo, malo pažnje posvećujemo činjenici da prije svega slavimo „za sebe“, kako bi nas liturgijski čin suobličio misteriju Krista koji se daje za spasenje svoje braće i sestara. Čut ćemo kako o tome biva pitan Josip u posljednjem od takozvanih „ispitivanja“:

Želiš li biti sve bliže sjedinjen s Kristom Velikim Svećenikom, koji se prinio Ocu kao čista žrtva za nas, posvećujući te Bogu zajedno s njim za spasenje svih ljudi?

Euharistijsko slavlje / Foto: Depositphotos

• drugo, spasenjska djelotvornost slavlja. Kako Drugi vatikanski koncil navodi: „Kad god se na oltaru slavi žrtva križa, kojom je žrtvovan Krist, naš pashalni Jaganjac, vrši se djelo našeg otkupljenja. Istovremeno, sakramentom euharistijskog kruha, označava se i ostvaruje jedinstvo vjernika, koji čine jedno tijelo u Kristu“(Lumen Gentium, 3). Ta tajanstvena djelotvornost, koja se ne može mjeriti ljudskim kriterijima, povjerena je svakodnevnoj vjernosti misi svakog svećenika, i znamo da od toga ima koristi cijela Crkva.

Molitva za sve

Iako žive daleko od svijeta, apostolat kartuzijanaca obuhvaća cijelu Crkvu i čovječanstvo: mole za svećenike, dobročinitelje i progonitelje, za one koji trpe i koji su daleko od Boga, za bolesne i siromašne, te za sve koji stoje pred Božjim sudom. Njihova šutnja, zapravo, odzvanja molitvom za svijet.