Nedavno smo susrela svojeg bivšeg župnika koji me pripremao za krizmu. Daaaavno je to bilo, ali vežu me lijepe uspomene i odlučila sam podijeliti s vama. Jer prije svega je to priča o tome kako jedan čovjek kroz sitnice može ostaviti veliki trag u nečijem životu.

Ovo je i podsjetnik da su sitnice jaaaaako važne! I da je uvijek bolje napraviti ono što je ispravno, nego što je lakše. I kako puno znači kad si mlad i iskompleksiran, a netko u tebi vidi vrijednost koju ti sam u sebi ne vidiš.

Kad sam bila u osnovnoj školi, nakon nedjeljne mise, išli bismo do župnika po potpis na kartončić. Svaki dolazak na misu bio je zabilježen. Kad je došao novi župnik, koji nas još nije poznavao, rekao nam je da sami kažemo za koje datume smo bili na misi, pa će nam dati potpis.

Minus ili plus?

Bila je to prilika da se dobije potpis – i kad nisi bio na misi. Neki su to iskoristili. I ja sam planirala jer sam propustila dvije mise. Ali kad sam stala pred župnika i trebala reći da sam bila – nisam mogla. Rekla sam istinu.
Sjećam se da me pohvalio i rekao da ću se uvijek bolje osjećati kad kažem istinu. I da se ne trebam bojati reći istinu – ni onda kad je najteže. Dao mi je potpis upravo zato što sam bila iskrena.

S njim sam prvi put pješice hodočastila Majci Božjoj Bistričkoj. Vodio je susrete mladih, poticao nas na čitanje – gotovo svaki put bih kući nosila neku knjigu. A kad bismo se sljedeći put vidjeli, pitao bi što mi nije bilo jasno, da pojasni. Sjećam se da je u jednoj situaciji rekao da ne zna kako mi objasniti i da ću to kroz život shvatiti. I jesam.

Znao bi stati autom i povesti me kad bi vidio da čekam autobus. A njegovi džepovi bili su prava mala tvornica bombona i sličica s anđelima. Svaku priliku iznenadio bi bombonom ili sličicom.

Puno je takvih uspomena…

Recitacija koju pamtim

Kad je došlo vrijeme priprema za krizmu, dao mi je zadatak da recitiram nekoliko redaka. Tada sam jako mucala. Nije mi bilo jasno zašto baš meni daje taj zadatak. Bilo me sram, i rekla sam da to ne mogu. Međutim, župnik je bio uporan i rekao neka ne brinem jer on zna da ću vježbati i tako lijepo izgovoriti da će najbolje zvučati! I bio je u pravu.

Vježbala sam, naučila, bojala se toliko da se još sjećam kako mi se vrtjelo u glavi od stresa… Ali kad sam izgovorila svoj dio – bilo je tako lijepo da sam i sama bila presretna!

Župnik mi je namignuo, a poslije rekao da je znao da ja to mogu. No, sve i da sam mucala – bilo bi jednako odlično. A stih koji sam tada recitirala – zapamtila sam za zauvijek.

I zasja svjetlo tad u mojoj zjeni, anđeo postah a da nisam znala, baština neba u život mi pala, kakva sve čuda stvori Bog u meni.

Tada sam prvi put shvatila da nisam vrijedna samo ako mogu tečno govoriti. Moja govorna mana – kao ni bilo koja druga mana – ne umanjuje moju vrijednost kao osobe. Osim toga, svaki čovjek ima pravo biti saslušan. Svaki čovjek je vrijedan.

Voljela bih da to znaju svi – posebno mladi koji se bore s manama, strahovima, kompleksima… I da u svom životu sretnu nekoga tko će ih podsjetiti što je Istina.
Ovo je i podsjetnik nama svima – da budemo svjesni kako ostavljamo tragove jedni na drugima.

Riječima možemo i graditi i rušiti.

A možda upravo neka naša riječ… neka gesta… bude ono malo svjetlo u zjeni osobe koja se s nečim teško bori.

I na kraju, vjerojatno se pitate tko je bio moj župnik – ime mu je Josip Vragović, i pozdravite ga ako ga sretnete!