Krist silazi nad pakao da bi navještaj uskrsnuća donio svima koji su bili u tami i sjeni smrti.

Ovaj događaj, koji su nam prenijeli liturgija i tradicija, predstavlja najdublji i najradikalniji čin Božje ljubavi prema čovječanstvu. Naime, nije dovoljno reći ili vjerovati da je Isus umro za nas. Potrebno je priznati da nas je u vjernosti svoje ljubavi htio potražiti ondje gdje smo mi sami bili izgubljeni, ondje gdje može doprijeti samo snaga svjetla sposobnog prodrijeti u područje tame.

Podzemlje, u biblijskom smislu, nije toliko mjesto koliko egzistencijalno stanje: stanje u kojem je život izgubio snagu i u kojem vladaju bol, usamljenost, krivnja i odvojenost od Boga i drugih.

Krist do nas dolazi i u tom ponoru, prelazi prag vrata tog kraljevstva tame. On ulazi, takoreći, u samu kuću smrti, da je isprazni, da oslobodi njezine stanovnike, uzimajući ih jednog po jednog za ruku. To je poniznost Boga koji se ne zaustavlja pred našim grijehom, koji se ne boji čovjekova konačnog odbacivanja.

silazak nad pakao / Foto: Markos Bathas/Wikimedia Commons

Apostol Petar, u kratkom odlomku iz svoje Prve poslanice koji smo čuli, govori nam da je Isus, oživljen u Duhu Svetom, otišao donijeti navještaj spasenja „i duhovima u tamnici“ (1 Pt 3, 19). To je jedna od najdirljivijih slika, razrađena ne u kanonskim evanđeljima, nego u apokrifnom tekstu koji se zove „Nikodemovo evanđelje“. Prema toj predaji, Sin Božji ušao je u najgušću tamu da bi dopro i do najmanjeg od svoje braće i sestara, da bi i tamo donio svoje svjetlo. U tom činu sadržana je sva snaga i nježnost vazmenog navještaja: smrt nikada nije posljednja riječ.

Taj Kristov silazak ne odnosi se samo na prošlost, nego dotiče i život svakoga od nas.

Podzemlje nije samo stanje onih koji su umrli, nego i onih koji proživljavaju smrt zbog zla i grijeha. To je također svakodnevni pakao samoće, srama, napuštenosti i muke življenja. Krist ulazi u sve te mračne stvarnosti da nam posvjedoči Očevu ljubav. Ne da bi osudio, nego da bi oslobodio. Ne da bi optužio, nego da bi spasio. Čini to tiho, nenametljivo, poput nekoga tko ulazi u bolničku sobu da pruži utjehu i pomoć.

Crkveni oci, u tekstovima izvanredne ljepote, opisali su taj trenutak kao susret: susret između Krista i Adama. Susret koji je slika svih mogućih susreta između Boga i čovjeka. Gospodin silazi tamo gdje se čovjek skrio od straha i zove ga po imenu, uzima ga za ruku, podiže ga, vraća ga na svjetlo. Čini to s punim autoritetom, ali i s beskrajnom nježnošću, kao otac sa sinom koji se boji da više nije voljen.

Silazak za Boga nije poraz, nego ispunjenje njegove ljubavi.

Nije neuspjeh, nego put kojim pokazuje da nijedno mjesto nije predaleko, nijedno srce prezatvoreno, nijedan grob prečvrsto zapečaćen za njegovu ljubav. To nas tješi, to nas podupire. A ako nam se ponekad čini da smo dotaknuli dno, sjetimo se: to je mjesto s kojeg Bog može započeti novo stvaranje. Stvaranje sačinjeno od onih koji su ustali na novi život, od srca kojima je oprošteno, od otrtih suza.

Papa Lav XIV. / Foto: Vatican Media

Mjesec listopad, koji se približava, u Crkvi je osobito posvećen svetoj krunici. Zato pozivam sve da svakoga dana u nadolazećem mjesecu mole krunicu za mir – osobno, u obitelji i zajednici.

Također, pozivam sve koji služe u Vatikanu da se ovoj molitvi svakodnevno pridruže u bazilici sv. Petra u 19 sati.

Posebno ćemo u subotu, 11. listopada u 18 sati ovdje, na Trgu sv. Petra, moliti zajedno, uoči Jubileja marijanske duhovnosti, prisjećajući se obljetnice otvaranja Drugoga vatikanskog sabora.