1. Marijino ime je ime utjehe

Ime Blažene Djevice Marije odjekuje u srcu Crkve kao melodija utjehe. To je ime koje i najumornije srce zna probuditi i najtamniju noć obasjati.

Sveti Bernard iz Clairvauxa, crkveni naučitelj, imenu Marijinu pripisuje značenje „Zvijezda mora“. Ostavio nam je predivne riječi:

„Ako te valovi oholosti nose, ako te zahvati taština, kleveta ili zavist, pogledaj zvijezdu, zazovi Mariju. (…) U opasnostima, u tjeskobama, u svim dvojbama, misli na Mariju, zazivaj Mariju. Neka njezino ime ne nestane s tvojih usana, neka ne iščezne iz tvojega srca. A želiš li primiti pomoć njezina zagovora, nastoj slijediti i primjer njezina života. Slijediš li je, nećeš zalutati; moliš li je, nećeš očajavati; misliš li na nju, nećeš pogriješiti. Ako te ona drži, nećeš pasti; ako te ona štiti, nećeš se bojati; ako te ona vodi, nećeš se umoriti; ako ti je ona naklonjena, sigurno ćeš stići cilju i tako na sebi iskusiti kako je s pravom rečeno: Djevica se zvala Marija.“[1] 

Doista, Marijino ime za kršćanina je poput svjetionika pomorcu, nikada ga ne ostavlja u tami, nego pokazuje put prema sigurnoj luci.

Ovdje u Čučerju, draga braćo i sestre, vidimo konkretan odraz te istine. Potres je na mjesto sigurnosti donio nemir, a na mjesto rutine došla je neizvjesnost. Toliko toga bilo je poljuljano: kuće, škole, crkva. No, ljudski su životi bili zaštićeni i vaša je vjera ostala nepoljuljana.

Foto: Canva

Marijino ime bilo vam je štit i utjeha. U njezinu imenu pronalazili ste snagu moleći krunicu u obiteljima, okupljajući se u privremenim prostorima, podržavajući jedni druge u velikodušnosti.

Crkva nas uči da Marija majčinskom ljubavlju „skrbi za braću svoga sina koji još putuju i nalaze se u pogiblima i tjeskobama“ (LG 62). Stoga, budimo svjesni da zazivajući s vjerom ime Marijino, ulazimo u živ odnos s Majkom koja nas u svakom trenutku grli svojim zagovorom.

U Marijinu imenu pronalazimo onu istu nježnost koju je osjećao mali Isus u Nazaretu, onu istu snagu koju su apostoli primili u dvorani Posljednje večere, onu istu sigurnost koju su stoljećima osjećali naši djedovi i bake, moleći: „Zdravo Marijo“.

Ime Marijino lijek je protiv očaja, melem za rane, svjetlo u tami.

Kad ga izgovaramo, ne ostajemo sami jer s nama ostaje ona koja je Majka utjehe, Majka Crkve, Majka svakoga od nas.

2. Marijino ime je ime hrabrosti

Marija nije bila samo Majka koja nas tješi, nego i Majka koja nas uči hrabrosti. Kada joj je anđeo navijestio da će začeti i roditi Sina, ona je smjelo odgovorila:

„Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!“ (Lk 1,38).

Nije pitala za sigurnost, nije tražila jamstva, nego je s povjerenjem stala pred nepoznato i neočekivano. To je prava hrabrost: ne odsutnost straha, nego spremnost da unatoč strahu izgovorimo „da“ Bogu. Kad je hitala Elizabeti, Marija je to činila s vjerom i odlučnošću da se daruje jer ljubav nosi i hrabrost.

Marijina hrabrost nije upadljiva, nego tiha i postojana.

Ona ne buči, nego djeluje u tišini i samozatajnosti. To je hrabrost svakodnevice: u Nazaretu, u skrbi za Isusa, u bijegu u Egipat, u hodu prema Jeruzalemu, pod križem. I zato kršćanska hrabrost nosi u sebi njezin pečat.

Gospa i škapular/ Foto: Dario Zürchauer

I vama je ovdje bila potrebna i još vam uvijek treba takva hrabrost kako ne biste napustili svoje domove, zaboravili svoje korijene i izgubili zajedništvo vjere. To je herojski čin, iako se možda ne čini tako.

Potrebno je mnogo hrabrosti da se svakoga dana ponovno ustane, da se uz ruševine i prašinu gradi budućnost, da se djeci ulije povjerenje, da se mladima pokaže smisao ostanka, da se obiteljima vrati nada i da se unatoč svemu pjeva hvala Bogu.

Marijin primjer također nas podsjeća da hrabrost traži vjernost u kušnjama. Ona nas uči hrabrosti koja se rađa iz povjerenja u Boga, iz svijesti da je On jači od svake nevolje kojoj smo izloženi, da nam daje snage u ljudskoj nemoći.

Marijino ime neka vas podsjeti da ste i vi pozvani na hrabrost koja izgrađuje svijet ljubavlju. Molimo danas Mariju, Ženu hrabroga srca, da i nama podari srce koje se ne zatvara pred kušnjama, nego se otvara Bogu; srce koje ne bježi pred poteškoćama, nego se daruje u ljubavi. Upravo to je hrabrost na koju nas poziva ime Marijino.

3. Marijino ime je ime vjernosti 

Marija nije ostala vjerna samo u trenucima radosti, kada je u Nazaretu primila anđelovu riječ ili kada je u Betlehemu gledala novorođenoga Sina. Ona je bila vjerna i onda kada je bilo najteže, kada je mač boli probadao njezino srce (usp. Lk 2,35). Marija je stajala uz križ svoga Sina (usp. Iv 19,25).

Nije bila sama, ali je njezina prisutnost pod križem bila drugačija od prisutnosti drugih.

Jedino je ona mogla osjetiti svu silinu boli koju je podnosio njezin Sin. Zato je koplje koje je probolo Isusov bok, na otajstven način probolo Marijino srce. I njezina je vjernost morala biti na kušnji kad je slušala Isusove riječi:

„Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio“ (Mt 27,46).  Ona je ostala vjerna do kraja, i zato nam ju je Isus s križa darovao za Majku, kako bi bila uz nas u našim križevima, posebno tamo gdje je ljubav najviše ranjena.

Gospa i dijete Isus/Foto: Dario Zürchauer

Braćo i sestre, hvala vam što i pored razrušenog bogoslužnog prostora i domova, svjedočite da vaša vjera u Kristovu prisutnost ne ovisi o zidovima. Niste se udaljili od oltara, tog mjesta na kojemu slavimo otajstvo Gospodinova križa, nego ste ostajali uza nj slaveći sveta otajstva.

U tome se očituje vjernost koja nosi Crkvu, koja se ne mjeri udobnošću, nego postojanošću. Nije teško biti vjeran kada je sve lako i sigurno; prava vjernost očituje se onda kada je teško i kad nam se pred očima sve ruši.

Sveti Augustin ustrajnost naziva krunom svih kreposti. Upravo je takva ustrajnost plod vjernosti. Vaša župa i danas stoji, jer živi u vjeri, molitvi i zajedništvu. I u tome je slična svojoj nebeskoj Majci: u vjernosti koja ne odustaje i koja blista i pod križem.

4. Marijino ime je ime nade

Na kraju, Marijino ime jest ime nade. Ona je Majka Crkve, Majka Uskrsloga; ona je prva ušla u puninu slave.

U njezinu životu ostvarilo se ono što svi mi iščekujemo: pobjedu života kao nagradu za vjernost i ustrajnost. Stoga, kada zazivamo Marijino ime, mi ne gledamo samo unatrag – na njezin život u Nazaretu, u Betlehemu i pod križem – nego gledamo unaprijed, u budućnost, u puninu koju nam Bog pripravlja.

Taj nas pogled nikada ne bi trebao odvojiti od zemlje, od životne stvarnosti. Papa Lav XIV. lijepo kaže da se nada „ponovno budi kad kopamo i probijamo koru stvarnosti, kad kopamo ispod površine. (…) Blago koje budi nadu je, naime, Isusov život: moramo slijediti njegove stope.“[2]

Vaša crkva će ponovno zasjati, obnovit će se vaši domovi, zidovi će se podići, zvona će opet odjekivati, oltar će biti posvećen, a kipovi i slike ponovno će govoriti o vjeri naših predaka.

Gospa Fatimska / Foto: Cathopic

No, važno je da ni u kakvim okolnostima ne prestanete nasljedovati Isusove stope kako je to činila i Blažena Djevica Marija.

Njezino ime trajno je obećanje da svršetak našega zemaljskog života nije ruševina, nego uskrsnuće. Ono nas podsjeća da Bog uvijek ima zadnju riječ, a to je riječ života.

Marijino ime uči nas gledati dalje od trenutne tame i kopati dublje ispod ruševina. Kada zazivamo njezino ime, mi u isto vrijeme molimo i ispovijedamo vjeru: vjerujemo da Bog može iz krhotina stvoriti ljepotu, iz patnje donijeti blagoslov, iz smrti podariti život.

Neka vam stoga ime Marijino bude svjetionik nade, neka vam pokaže da nijedna noć nije posljednja, nijedna bol besplodna i nijedna ruševina konačna. S Marijom, sve vodi prema novom jutru, prema Uskrslome Kristu.

[1] Usp. Bernard iz Clairvauxa, Homilia super Missus est, II, 17.
[2] Lav XIV., Jubilejska audijencija, 6. rujna 2025.