„Smrt. A Isus zavapi jakim glasom i izdahnu (Mk 15, 37)“ bila je tema kateheze pape Lava XIV. u srijedu 10. rujna 2025.

Pred više od 35 tisuća vjernika okupljenih na općoj audijenciji na Trgu svetoga Petra unatoč kiši, Sveti je Otac govorio o vrhuncu Isusova života na zemlji – smrti na križu.

„Evanđelja svjedoče o vrlo dragocjenom detalju, koji zaslužuje da ga razmatramo vjerom.

Na križu Isus ne umire u tišini.

Ne gasi se polako, poput svjetla koje se troši, nego napušta život s jednim vapajem“, istaknuo je i nastavio:

„Taj krik sadrži sve: bol, napuštenost, vjeru, prinos.

To nije samo glas tijela koje umire, nego posljednji znak života koji se potpuno predaje.“

Tom kriku prethodi jedno od najpotresnijih pitanja: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“

Božji Sin doživljava šutnju, odsutnost, ponor. „To nije kriza vjere, nego posljednji korak ljubavi koja se potpuno predaje. Isusov vapaj nije očaj, već iskrenost, istina dovedena do krajnjih granica, povjerenje koje traje i kad sve utihne“, snažno je opisao Papa.

Papa Lav XIV. nosi križ Jubileja 2025. / Foto: REUTERS/Guglielmo Mangiapane

U tom se času hramska zavjesa razdrla po sredini. To je znak, protumačio je, da „Bog više ne prebiva iza zastora; njegovo je lice sada potpuno vidljivo u Raspetome“. Ne ostaje dalek nego do kraja ulazi u našu bol.

Bogočovjekov vapaj nije se raspršio u vjetru.

Dirnuo je srce satnika, poganina koji je razumio: „Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!“ (Mk 15, 39).

„Ponekad ono što ne možemo reći riječima, izrazimo glasom. Kad je srce puno, ono viče – rekao je papa Lav – a to nije uvijek znak slabosti, nego može biti duboki čin čovječnosti.“

Mi krik znamo smatrati nečim nepriličnim, ali mu Evanđelje daje neizmjernu vrijednost, „podsjećajući nas da to može biti zaziv, prosvjed, želja, predanje.

Čak može biti krajnji oblik molitve, kad nam više ne preostaju riječi.

U taj vapaj Isus je stavio sve što Mu je ostalo: svu svoju ljubav, svu svoju nadu.“

„Vapimo kada vjerujemo da nas netko još uvijek može čuti. Ne vapi se iz očaja, nego iz čežnje.

Isus nije uputio povik protiv Oca, nego njemu.

Čak i u šutnji, bio je uvjeren da je Otac bio ondje. I tako nam je pokazao da naša nada može vapiti, čak i kada se čini da je sve izgubljeno“, potaknuo je Sveti Otac.

„Vapaj tada postaje duhovni čin.“ A on nas prati cijeloga života, od prvog plača, kad se pati, ali i kad se voli, doziva, zaziva.

„Isus nas uči da se ne bojimo vapaja, sve dok je iskren, ponizan i upućen Ocu. Vapaj nikada nije beskoristan ako dolazi iz ljubavi. I nikada nije prezren ako je predan Bogu – ustvrdio je jer – to je način da se ne podlegne cinizmu, da se nastavi vjerovati da je drugačiji svijet moguć.“

Na kraju kateheze Papa nas je pozvao da „naučimo uputiti vapaj nade kada dođe čas krajnje kušnje. Ne da bismo ranili, nego da bismo se predali. Ne da bismo vikali protiv nekoga, nego da bismo otvorili srce.

Ako naš vapaj bude istinit, može biti prag novog svjetla, novog rođenja.

Kao u Isusovom slučaju: kada se sve činilo svršenim, zapravo je započinjalo spasenje. Ako se očituje u povjerenju i slobodi Božje djece, bolni glas našeg čovještva, sjedinjen s glasom Krista, može postati izvor nade za nas i za sve one oko nas.“