Na općoj audijenciji na Trgu svetog Petra na kojoj su sudjelovali i hrvatski hodočasnici, 3. rujna, papa Lav XIV. održao je petu katehezu o Kristovoj muci. Papa je razmišljao o Kristovu čovještvu u posljednjim trenucima prije smrti, kad je na križu rekao da je žedan te su mu dali spužvu natopljenu octom.
U Kristovoj žeđi možemo prepoznati vlastitu žeđ. Nema ništa ljudskije i ništa božanskije od toga da možemo reći da smo potrebiti.
Papa Lav XIV. je svoju katehezu posvetio središtu pripovijesti o Kristovoj muci u kojoj Ivanovo Evanđelje donosi dvije Isusove riječi koje obuhvaćaju veliko otajstvo: „Žedan sam“ i, odmah potom, „Svršeno je“.
Na križu se Isus ne pojavljuje kao pobjednik i junak, već kao prosjak ljubavi.
On ne proglašava, ne osuđuje, ne brani se. Ponizno traži ono što si nikako ne može dati sam.
Žeđ Raspetoga nije samo tjelesna potreba izmučenog tijela. Ona je također, i prije svega, izraz duboke čežnje za ljubavi, odnosima i zajedništvom. To je tihi krik Boga koji, nakon što je htio podijeliti sve o našem ljudskom stanju, također dopušta da ga utaži ta žeđ.
Bog koji se ne srami prositi za gutljaj, jer nam tom gestom govori da ljubav, da bi bila istinita, mora naučiti i tražiti, a ne samo davati.
Foto: Vatican Media
‘Žedan sam’, kaže Isus, i na taj način očituje svoju, ali i našu, ljudskost. Nitko od nas nije samodostatan. Nitko se ne može spasiti sam. Život se ne ostvaruje kada smo jaki, već kada naučimo primati – upozorio je Sveti Otac i pojasnio:
To je kršćanski paradoks: Bog ne spašava čineći, već dopuštajući da mu bude učinjeno.
Ne pobjeđuje zlo silom, već potpunim prihvaćanjem slabosti ljubavi. Na križu nas Isus uči da se čovjek ne ostvaruje kroz moć, već kroz pouzdanu otvorenost prema drugima, čak i kada su neprijateljski raspoloženi prema nama.
Spasenje ne leži u samodostatnosti, već u poniznom prepoznavanju vlastite potrebe i znanju kako je slobodno izraziti.
Isus ne spašava dramatičnim preokretom događaja, već tražeći nešto što ne može dati sam. Upravo ovdje se otvaraju vrata istinskoj nadi: ako je čak i Sin Božji odlučio ne biti samodostatan, onda naša žeđ – za ljubavlju, smislom i pravdom – nije znak neuspjeha, nego istine.
Isusova žeđ na križu tada je i naša. To je vapaj ranjenog čovječanstva koje još uvijek traži živu vodu.
Križ / Foto: Canva
Ta žeđ nas ne udaljava od Boga, već nas s Njim ujedinjuje.
Ako je imamo hrabrosti priznati, možemo otkriti da je čak i naša krhkost most prema nebu. Upravo se u traženju – a ne u posjedovanju – otvara put do slobode, jer se prestajemo pretvarati da smo sami sebi dovoljni. U bratstvu, u jednostavnom životu, u umijeću traženja bez srama i davanja bez kalkuliranja, leži radost koju svijet ne pozna.
Ta radost nas vraća izvornoj istini našega bića: stvoreni smo za davanje i primanje ljubavi.
U Kristovoj žeđi možemo prepoznati svu svoju žeđ i naučiti da nema ništa ljudskije, ali i ništa božanskije, nego znati reći: Potrebit sam! Ne bojmo se tražiti pomoć, posebno kada osjećamo da to ne zaslužujemo.
Ne sramimo se pružiti ruku. Upravo se tu, u toj gesti poniznosti, krije spasenje – zaključio je Sveti Otac.