„Iza vrata smrti čekaju nas dobri Bog i njegov sin Isus Krist koji ne traže od nas prikupljene diplome, zahvalnice, imenovanja i promaknuća skupljena tijekom našega života nego nas pitaju:

Jesmo li kome svojom službom obrisao suzu i vratio nadu, jesam li opraštao i pomagao te volio ljude koje mi je Božja Providnost dovodila na moj životni put?“, rekao je đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić koji je predvodio sprovodne obrede i misu zadušnicu.

Izrazio je nadu da je pokojnik već u Očevom zagrljaju jer je čitav život proveo u vjeri i ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

Put do svećeništva

Tomislav Radišić rođen 21. listopada 1930. godine u Grljevićima kod Ljubuškog u Hercegovini. Preminuo je 1. srpnja 2025., u 95. godini života i 71. svećeništva. Jedno je vrijeme bio najstariji svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije.

Gimnaziju je pohađao na Širokom Brijegu. Kada su komunističke vlasti nacionalizirale Franjevačku gimnaziju, maturu je položio 1953. u Prvoj muškoj gimnaziji u Sarajevu.

Filozofsko-teološki studij završio je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Za svećenika Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije ga je 5. lipnja 1955. godine zaredio sarajevski nadbiskup Marko Alaupović.

Godine svećeničkog služenja

Prva svećenička služba bila je služba duhovnog pomoćnika u Župi sv. Mihaela, arkanđela, u Duvnu, a potom u Župi sv. Ivana Krstitelja u Konjicu, gdje je ostao četiri godine. Nakon toga je kroz četiri godine bio župnik u Župi Srca Isusova u Kongori, potom četiri godine u Župi sv. Franje Asiškog u Bukovici te godinu dana u Župi sv. Antuna Padovanskog u Šuici.

Iz Šuice je otišao na službu vikara u Župi sv. Vlaha u Slanom. Nakon godine dana imenovan je i upraviteljem Župe sv. Marije Magdalene u Banićima. Svećeničku službu u Hercegovini zaključio je službom vikara u Župi Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije u Posušju.

Vlč. Tomislav Radišić

Nakon 19 godina svećeništva, svoj svećenički put je 1974. godine nastavio inkardinacijom u tada Đakovačku ili Bosansku i Srijemsku biskupiju. Imenovan je najprije župnikom Župe sv. Filipa i Jakova, apostola, u Odvorcima, a potom je poslan u Srijem, gdje je preuzeo službu župnika u Župi sv. Terezije od Djeteta Isusa u Beški i vjerno je vršio punih 11 godina.

Uz tu službu, privremeno je godinu dana upravljao Župom sv. Ane u Maradiku. Posljednja župnička služba, prije umirovljenja 1995. godine, bila je u Župi Rođenja Blažene Djevice Marije u Novim Banovcima.

Svećenička ljubav prema Bogu, Crkvi i čovjeku nije prestala ni nakon umirovljenja

Naslijedio je brata u službi – i ostao župnik 10 godina

No, njegova svećenička ljubav prema Bogu, Crkvi i čovjeku nije prestala ni nakon umirovljenja. Tijekom kratkog posjeta svome bratu župniku dviju župa na Dugom Otoku u Zadarskoj nadbiskupiji, Župe Gospe od Karmela u Savaru i Župe svetih Kuzme i Damjana u Brbinju, iznenada mu umire brat.

Na molbu zadarskog nadbiskupa Marijana Oblaka, njegova privremena zamjena pokojnog brata od nekoliko dana, protegnula se u desetogodišnju župničku službu. Tijekom pet godina bio je i dugootočki dekan.

Pastoralno aktivan i u mirovini

Po povratku 2005. godine u Đakovo u zasluženoj mirovini i dalje ostaje pastoralno aktivan.

Kroz deset godina revno je vršio službu misnika, ispovjednika i duhovnika u Domu za starije i nemoćne osobe u Đakovu.

Osim što je kao svećenik odlazio u dom i ondje dijelio sakramente, on je obilazio ljude, s njima razgovarao, za njih se zanimao, s ljubavlju ih slušao, s njima se šalio i poklanjao im ne samo svoje vrijeme, nego i svoju ljudsku dobrotu, toplinu te velikodušno i požrtvovno svećeničko srce. I sve to u skladu s Isusovom uputom: Besplatno primiste, besplatno dajte!

Poklanjao im je svoje vrijeme, ali i svoju ljudsku dobrotu, toplinu te velikodušno i požrtvovno svećeničko srce

Uz to je sve do nedavno bio i revan vrtlar u dvorištu Bogoslovnog sjemeništa i Svećeničkoga doma, u kojemu je provodio svoje umirovljeničke dane.

Oni koji su ga poznavali pamte ga uvijek dobro raspoloženog, vedrog, strpljivog, punog ljubavi i poštovanja prema Bogu i onima koje je susretao sve do posljednjeg daha u utorak 1. srpnja.

Nadbiskup Hranić prenio je svoju zadivljenost jednostavnošću i skromnošću vlč. Radišića. Iz njegove oporuke istaknuo je njegovu zahvalnost Bogu za svoj život i svima onima od kojih je primio dobar odgoj. U njoj je napisao da nema štednih knjižica, automobila, nekretnina ili bilo kakvih vrijednih pokretnina. Ono malo ušteđevine namijenio je za plaćanje gregorijanskih misa, a ostalo neka se prema biskupijskim pravilima raspodijeli kome što pripada.

U oporuci je sve zamolio da mu oproste

Na koncu oporuke je sve zamolio da mu oproste istaknuvši da je on već davno svima sve oprostio te se preporučio u molitve osobito svećenicima u Svećeničkom domu s kojima je živio. „Jedan uistinu lijep, smiren, skladan, Bogu do kraja predan, svećenički život.

„Možemo Bogu zahvaljivati za takve svećenike“, zaključio je nadbiskup.