Prema enciklopedijskoj natuknici, populizam je naziv za pokrete i ideologije koji polaze od ’naroda’ kao osnove svoje legitimnosti i kriterija djelovanja. U politologiji, pojam populizam uglavnom se odnosi na stil ili metodu političke mobilizacije najširih slojeva naroda, koja često ima antidemokratsko, rasističko ili nacionalističko usmjerenje. U suvremenom se političkom diskursu zastupnici populizma zalažu za tradicionalne vrijednosti te su skeptični prema vladajućim elitama i predstavničkoj demokraciji uopće, zbog čega zagovaraju referendumsko odlučivanje.

Imajući pred očima navedene definicije, može se postaviti pitanje nije li Isus Krist bio populist? Na prvi pogled, oko Isusa se okupljalo mnoštvo. On je često govorio tako da je prozivao one koji su imali viši položaj u društvu. Služio se jezikom i slikama koji su narodu bili bliski i razumljivi. Pokazivao je suosjećanje s narodom, osobito s onima koji nisu bili dio društvene elite. Sve su to obilježja koja bi se danas mogla svrstati pod pojam populizma. Još i više, Isus je svojim učenicima rekao da je poslan najprije izgubljenim ovcama Izraelovim, te je tako dao određeno prvenstvo svojemu narodu.

Starozavjetni prethodnici

Pogledaju li se starozavjetni primjeri, teško će se pronaći ijedan, uvjetno govoreći, populist. Naprotiv, proroci, počevši od Ilije, idu protiv struje. On ne dopuštaju da ih nosi većinsko mišljenje ili očekivanja naroda. U Ilijino doba nije samo kraljevska obitelj promicala štovanje Baala nego je to štovanje bilo vrlo prošireno i u narodu. Baal je bio božanstvo koje je obećavalo kišu i plodnost te je tako bio bliži egzistencijalnim potrebama naroda nego što se to moglo činiti za Boga Izraelova koji je bio Bog povijesti. Ilija, unatoč tomu, neumorno navješćuje jedinoga pravoga Boga.

Zanimljiv je i primjer proroka Amosa koji provodi svoje poslanje u sjevernom kraljevstvu koje se tada zvalo Izrael. Na početku njegove knjige nalaze se proroštva protiv okolnih naroda. Stanovnici Izraela mogli su samo povlađivati dok prorok govori protiv Aramejaca, Filistejaca, Feničana, Edomaca, Amonaca i Moabaca. Povlađivali su, zasigurno, i dok je u nastavku govorio protiv Judejaca, njihove braće na jugu. Da se Amos zaustavio na tome, bio bi svojevrsni populist. Govorio je točno ono što je narod mislio i očekivao. No ovaj niz prorokovih govora protiv pojedinih naroda svoj vrhunac ima u proroštvu protiv Izraela, koje je i najduže te je jasno da prethodna proroštva samo vode prema ovome jedinom proroštvu koje je Amosu važno. Nema u tome ni trunčice populizma.

Moglo bi se ovakvih primjera naći i kod većine ostalih proroka. Vjerojatno je najizvrsniji primjer prorok Jeremija koji je u okolnostima opsade Jeruzalema govorio protiv obrane grada te je zbog toga i sam bio izložen trpljenju.

Isus i očekivanja naroda

Kao što je već rečeno, Isus je naizgled išao ususret očekivanjima naroda. No, iščitava li se pažljivije njegov nauk i njegovi postupci, postaje jasnije da nastavlja način djelovanja starozavjetnih proroka.

Kako je Isusovo javno djelovanje išlo prema svome kraju, sve se više uviđalo da je on bio uvjeren kako je poslan za sve ljude, a ne samo za jedan narod. Vrhunac je takva njegova nauka u zapovijedi ljubavi prema neprijateljima. Kad je kao primjer dao milosrdnog Samarijanca, nipošto nije govorio u skladu s očekivanjima naroda. Kad je pristupao grešnicima i carinicima, nipošto nije postupao u skladu s očekivanjima naroda. Tradicija i običaji govorili su protiv Isusa.

Osim toga, Isus ni u jednome trenutku ne traži da se dotadašnja elita zbaci s njezina položaja, niti je krivce za sve tražio u strancima, bilo da je riječ o Rimljanima, o Grcima, ili o Židovima iz dijaspore. Ne treba zaboraviti da je tada među Židovima postojala i sljedba revnitelja ili zelota koji su zagovarali oružanu borbu protiv rimske vlasti, te će do takve pobune i dovesti četrdesetak godina nakon Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Nasuprot takvim pokretima, Isus je opominjao same Židove da moraju živjeti u skladu sa svojim pozivom i izabranjem ili će biti odbačeni jer Bog može sebi i iz kamenja podignuti djecu Abrahamovu. To nipošto nije moglo zvučiti privlačno u ušima prosječnoga Židova toga doba. Isusov poziv na obraćenje koji je bio upućen svima, bez razlike, uklanjao je granice među različitim skupinama ljudi. Kad su neki i pokušali tražiti od njega da izabere stranu između jednostavnih ljudi i elite, primjerice pitanjem je li zakonito davati porez caru, on je odgovorio dajte caru carevo, a Bogu Božje, postavljajući sasvim novi kriterij.

Tko su bili populisti?

Takvim postupcima, Isus ne samo da nije bio populist, ne samo da nije podilazio mnoštvu, nego je uspio postići da se mnoštvo digne protiv njega. Na kraju njegova djelovanja upravo će mnoštvo klicati: »Raspni ga, raspni!« To je ono isto mnoštvo koje je Isusa prije toga proglašavalo kraljem, što je on uvijek odbijao.

Svećenički glavari i vođe naroda poslužili su se populizmom kako bi Isusa razapeli na križ. Poslužili su se vjerskim osjećajima i velikim nacionalnim očekivanjima, kako bi uvjerili narod da Isus djeluje protiv naroda i protiv Boga. Populisti su razapeli Isusa. Za Isusa je uvijek u središtu bila ljudska osoba, svaki čovjek, bez obzira na to kojoj društvenoj skupini ili narodu pripadao.

Nasljedovanje Krista

Upravo zbog toga, nasljedujući Krista, nije moguće jednostavno izabirati strane u društvenim podjelama. Radikalno življenje kršćanstva, a to znači radikalno nasljedovanje Krista, nije spojivo s radikalizmom koji uzrokuje podjele.

Isus je izbjegavao davati gotove odgovore na sva pitanja, često one koji bi htjeli takve odgovore upozoravajući na potrebu osobnoga obraćenja. Dovoljno je sjetiti se primjera onih koji su pitali Isusa o onim ljudima čiju je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava. U tom je pitanju bila prisutna i optužba protiv tih ljudi zbog predrasude da takva nevolja može doći samo kao posljedica grijeha. Isus ne odgovara na to pitanje, nego svoje sugovornike poziva na obraćenje. Na isti se način i kršćanin treba čuvati gotovih odgovora na sva pitanja današnjega društva.

Isus je u središte svojega zanimanja stavljao ljudsku osobu, kao što je to učinio s onom preljubnicom koju su htjeli kamenovati. Opet, odbijajući donijeti pravorijek, on u toj ženi vidi mogućnost da se promijeni i na to je poziva. On u njoj vidi osobu sa svojim kvalitetama.

Nasljedovati Krista znači na pravi način vrednovati svaku osobu, a to je daleko od svakoga populizma. Kršćanin, stoga, a osobito kršćanin koji sudjeluje u kreiranju javnoga mišljenja i usmjerenja jedne zemlje, ne može biti vođen općim osjećajem koji vlada u narodu. Naprotiv, mora dopustiti da ga vodi Duh Božji, mora gledati kako da nasljeduje nauk i primjer Isusa Krista, pa i onda kad to znači ići protiv vjetra sve do toga da se izgubi podrška u narodu i koji postotak u glasovima. Kršćanin koji je u prilici usmjerivati društveni život neke zemlje ili zajednice ima obvezu pomoći narodu prepoznati i ostvariti Božju volju.

Fra Darko Tepert / Foto: Patrik Macek/PIXSELL

Fra Darko Tepert je doktor biblijskih znanosti i arheologije, franjevac koji predaje na teologiji u Rijeci, jedan od organizatora projekta “E-duhovne vježbe”, čovjek koji je prvo odlučio postati svećenik, a onda primiti sakramenat krštenja u Katoličkoj crkvi.

Više o fra Darku pročitajte OVDJE.