Još od djetinjstvo odlazio je s obitelji na svetu misu, a to je bilo u onom bivšem ateiziranom sistemu komunizma. Mama je tu bila glavna, a na Uskrs i Božić – jasno je – pogotovo se išlo, prisjetio se, uz ostalo, Vedran Jerković gostujući u programu Hrvatskog katoličkog radija.

Foto: osobni facebook

„Naravno kako sam odrastao to se mijenjalo, zbog vaterpola otišao sam živjeti u Italiju i Španjolsku. Vjera je i tad bila tu prisutna, ali već onako usputno, da da tako kažem. Postojanje Boga nikada nije bilo sporno, a sada bih rekao da vjeru tada nisam razumio. Bila je u razini pitanja: Zašto Bože, zašto ovako, zašto onako.”

Ključna preobrazba, obraćenje dogodila se – na žalost po moje dijete, a na veliku sreću za mene – godine 2013. „kada je petipolgodišnja Tonka doživjela prvi moždani udar i dogodilo se ono, o čemu čitamo i u drugim svjedočanstvima, Bog te jednostavno mora baciti na koljena, u blato.

„Ne možemo rasti, a da prvo žestoko ne tresnemo o zemlju i ja nemam problema priznati tu činjenicu”, rekao je Jerković gostujući u HKR-ovoj emisiji ‘Zašto vjerujem’, dodajući:

I zato sam Bogu zahvalan, ma koliko god to nekome možda čudno zvučalo

„Stvarno, svojevremeno nisam živio kako bi trebao jedan vjernik živjeti, a razlozi su uvijek isti: novac, slava, mediji i sve drugo što ide s tim. I zato sam Bogu zahvalan, ma koliko god to nekome možda čudno zvučalo, ali ja sam iskreno zahvalan na mojoj Tonki i svemu što se događalo oko nje.”

Ona je danas stopostotni invalid nakon što joj se dogodio i drugi moždani udar. No, takva situacija je njega i njegovu suprugu potpuno promijenila – zbližila i vezala.

Vedran Jerković je vaterpolo počeo trenirati u Medveščaku 1987. godine, a 1995. prelazi u Mladost.

Foto: privatna arhiva

Za taj drugi zagrebački klub sa Save je igrao idućih pet godina i baš je tada ovaj Zagrepčanin, s hvarskim korijenima, dva puta osvojio prvenstvo Hrvatske, jednom Europe, Superkup i srebrnu medalju na Europskom vaterpolskom prvenstvu.

U Italiji je igrao u glavnome gradu, a u Španjolskoj u Pamploni. Poslije se vraća ‘kući’ u riječko Primorje i karijeru zaključuju gdje se i dogodio njegov uzlet; u Mladosti.

„Do tog trenutka dok nisam istinski spoznao Boga” – podsjeća i sebe i nas – „ta neka praznina bila je stalno u meni. Nakon tisuću nepotrebnih ‘zašto Bože’ konačno sam shvatio da potpuno krivo molim i jedino što sada molim Boga je za Njegovu volju i da mi je dadne snage vršiti”.

Iz svega toga proizašla je u konačnici jedna neprestana mirnoća, te – ma kakva god se situacija dogodi bilo doma, bilo na poslu – „ostajem miran, jer sam svjestan da je to Božji plan za mene”, kaže i naglašava da mu tu jako pomaže jedna meditacija koju je nedavno našao na webu: ‘Isuse, misli ti’.

Uvjetno rečeno, u odnosu na Boga ja sam nitko i ništa, tek sam Isusova produžena ruka

„Nisam ja tu da mislim. Uvjetno rečeno, u odnosu na Boga ja sam nitko i ništa, tek sam Isusova produžena ruka, no baš sam i o tome pročitao i jednu misao bl. Alojzija Stepinca koji kaže da Bog ne voli one koji u sebi osjećaju žar borbene bore, a ništa ne čine.”

Vedran se bori, želi i pokušava koliko je do njega promijeniti nešto i u društvu jer na ovome svijetu danas mu je bitno samo jedno; ne što će drugi misliti o njemu, već što će biti jednog dana kada se susretne s Gospodinom. Što će On reći o njemu? Je li bio evanđeoski mlak ili jak?

Potvrdio je da s ogromnim sportskim uspjehom dolaze i velika životna iskušenja i bio je ozbiljno pokleknuo.

Novac stvori jednu zaista jako, jako loš kombinaciju ako osoba nije čvrsto s obje noge na zemlji, a Vedran Jerković to nije bio, kao što je danas. Stoga je najviše zahvalan svojoj majci koja nikada nije – kako se izrazio – „dignula ruke”.

„Draga mama, ja ti se neizmjerno zahvaljujem i Bog te blagoslovio i hvala ti što nisi odustala od svog sina”, poručuje on i nastavlja da je druga presudna točka bila njegova supruga Ivana i susret s njom, iako je kao sestra njegovog najboljeg prijatelja cijeli život bila pokraj njega. Nije ju primjećivao do jednog lijepog i prijelomnog Makarskog ljeta 1998.

Sve situacije koje su mi se događale bile su velika Božja škola, sve je dopustio s razlogom i čekao je i bio strpljiv

„Sve situacije koje su mi se događale bile su velika Božja škola. Sve je dopustio s razlogom. I čekao je i bio strpljiv i zajedno sa svojom obitelji primio sam to nevjerojatno obilje milosti blagoslova.”

Slao je blagoslov i kroz ljude koje mu je stavljao na put i kroz neka vrata koja se otvaraju, a ti uopće ne očekuješ da bi se ta vrata mogla otvoriti.

Foto: osobni facebook

U njegovoj zagrebačkoj župi Sv. Antuna Padovanskog na Svetome Duhu dogodila se i ‘rijeka milosti, ljubavi, dobročinstva’ baš u tim najtežim trenucima s Tonkom koja je ostala potpuno nepokretna.

Dođeš do toga „da si ‘gol’ i sam, a nisi sam, jer se nama iza leđa zakotrljalo to jedno more milosti, ljubavi, molitva i pomoći. To je Božja veličina i mislim da stvarno mogu reć: ‘Evo, zato ja vjerujem.’”

Pozvao je i sve koji ne vjeruju u Boga da dođu kod njega kući, provedu sedam dana s njima i uvjere se:

„Nemoguće je da smo mi ljudi mogli napraviti neke stvari. One nas premašuju, bilo kakvu ljudsku sposobnosti razmišljanja i djelovanja, zaista. Postoji samo nadnaravna sila koja je mogla tako poslužiti i tako napraviti. Stoga, vjera je sve, onaj najčvršći temelj, armirani beton moga života i ja se zato veselim svakom čovjeku, svakoj ovčici koja to spozna i obrati se”, zaključuje sugovornik Hrvatskog katoličkog radija. Čitav razgovor poslušajte na ovome linku.

Vedran Jerković je dao odgovor i na pitanja: Koji je bio Božji plan za njegovu poniznost? Može li se potpuno krivo moliti? I kakav to ritual ima sa svojim don Bepom, župnikom Zastražišća na Hvaru u kojima će i on za koju godinu biti ‘križonoša’ u Velikome tjednu?