Ovih dana kršćani liturgijski i sakramentalno obnavljaju svoju nadu za koju pouzdano misle da je nada svega čovječanstva. Oni to ne samo da misle, nego vjeruju i vjerom žive.

Malo koje kršćansko stanje, poput nade, upućuje vjernika na prepoznavanje podudarnosti između onoga u što vjeruje kao član zajednice spašenih i onoga što je budućnost čovječanstva, a da pri tom u prvi plan dolazi i njegova briga za bližnje i sve ljude i njegovo neodvojivo vjerničko i etičko djelovanje, koje stoga pretpostavlja založeno i predano socijalno zauzimanje u društvu u kojemu se nalazi.

Kršćanin vjeruje da je Kristovom smrću otkupljen i njegovim uskrsnućem uzdignut u stanju svoje čovječnosti do krajnjih mogućnosti Božjega posinstva i nenadmašiva zajedništva s Bogom. Time je svaki član Kristove Crkve objektivno usmjeren prema ostvarenju Božjega nauma s ljudima, da oni predvode, kao ljudski rod, u onoj nagoviještenoj rekapitulaciji svega stvorenoga u Isusu Kristu, koja će se savršeno i u potpunosti očitovati u vječnosti.

Isus Krist pokazao je primjerom kako se živi i očituje nada.

Vjersko iskustvo spašenosti i sjedinjenja svakoga čovjeka s Bogom po Isusu Kristu najveća je nada koju pronosi kršćanstvo svih vremena povijesti i stoga se ono ne može zadovoljiti intimističkim življenjem vjere, jer ta nada, osim što zahtijeva i osobni i zajednički čisto vjerski angažman, ujedno obvezuje u brizi kršćanske zajednice za zajednicu ljudi uopće i za svakoga čovjeka poimence.

Naravno da se razmišljanjem o kršćanskoj nadi upuštamo u pronicanje najdubljega otajstva ljudskoga života, koje se tek u slici Bogočovjeka Isusa Krista djelomično razaznaje kao neprekidno povjerenje u mogućnost dobra već ovdje, na zemlji, kao i razlikovanje između ostvarenja toga dobra u ograničenim prilikama i onima koje će u vječnosti biti kvalitativno drukčije, nadvladane, neograničene.

Naša materijalnost jedini je način komunikacije takve nade čovjeku današnjice, a da je upravo takav oblik i način komunikacije od Boga posvećen, dovoljno je podsjetiti na postupanje Gospodinovo prema ljudima svojega vremena. On je hranio gladne, liječio bolesne, iskazivao milosrđe prema svima, jer nema čovjeka kojemu ono nije potrebno. Time je Isus Krist pokazao primjerom kako se živi i očituje nada da smo kao ljudi od Boga spašeni i pozvani na zajedništvo s njim u vječnosti.

Hranio gladne, liječio bolesne i iskazivao milosrđe prema svima, jer nema čovjeka kojemu ono nije potrebno.

Dakako, u tome osjećaju spašenosti, koji evocira naš odnos s Bogom i drugim ljudima, ne manjka neke paradoksalnosti, kojom je i inače obilježeno kršćansko djelovanje u svijetu.

U društvu postoje društvene uloge i čovjek zapravo puno toga što čini, čini u skladu s ulogom koju mu je namijenilo društvo. Primjerice, kršćani mogu bližnjima i drugima iskazivati djela tjelesnoga milosrđa jednostavno vršeći svoju društvenu ulogu. Isus je čak govorio o „licemjerima“ i „obijeljenim grobovima“. Ni takvo postupanje po sebi ne mora biti nužno loše, ali da nema one sigurnosti u nama, s kojom smo prigrlili kršćansku vjeru, povjerovavši u Isusa Krista, zar se ne bismo tijekom povijesti umorili u stalnome zalaganju za porast kraljevstva Božjega na zemlji i u svijetu?

Kad bi naša zauzetost za ljude u nevolji bila samo ispunjenje nekih očekivanja, koja drugi imaju o nama, ili neko postizanje vlastitoga „zadovoljstva“ – kod nekih gotovo ganuće nad vlastitom „dobrotom i dobrostivošću“ – brzo bismo posustali, razočarani i prevareni od drugih, ali i od nas samih. Doduše, sami sebe najčešće i najbrže dovodimo u zablude, koje imamo priliku nadvladati barem ustrajnošću u ispravnim odnosima s drugima.

Spašenost nam je darovana, darovano nam je opredjeljenje za dobro.

Znamo da jedino pred Bogom stojimo bez uloge, da on jedini poznaje naše srce, naše stvarne mogućnosti, naše sposobnosti i ograničenja. On zna što mi jesmo, a kakvima se prikazujemo. I jedino pred Bogom ispovijedamo svoju predanost vječnoj ljubavi koja je u stanju preobraziti ovo naše smrtno, ljudsko i u zajedništvu s Bogom pronijeti ga u proslavljenom stanju naše čovječnosti kroz svu vječnost.

Spasenje je darovan, isporučen dar – u tome je naša nada! Nadamo se onome što imamo. U tome je i paradoks, ili – teološkim rječnikom – ono „već“ i „još ne“. Ništa nas u ovim kriznim vremenima nove zore čovječanstva ne može toliko potaknuti na angažirano zauzimanje za pravednije društvo i pravednije odnose među ljudima, kao svijest o tome da je darovanost temeljna logika svega istinskoga napretka i svakoga stvarnog boljitka.

Spašenost nam je darovana, darovano nam je opredjeljenje za dobro. Naša je zadaća svojim ponašanjem očitovati tu istinu svemu svijetu i ljudima svakoga podneblja, riječima i djelima, obvezani i ohrabreni kršćanskom nadom.

Stjepan Brebrić, direktor i glavni urednik Kršćanske sadašnjosti, doktorirao je 2015. godine disertacijom „Kristologija u dogmatskoj teologiji Stjepana Bakšića“. Bio je tajnik Odbora za medije Hrvatske biskupske konferencije, član je Upravnoga vijeća Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve Hrvatske biskupske konferencije i član Teološke komisije Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije. Područja znanstvenoga i publicističkog interesa: dogmatska teologija, socijalni nauk Crkve, kršćanska kultura, literatura i nakladništvo.