Danas je sv. Elizabeta iz Schönaua, benediktinka. Rođena je 1129. godine u plemićkoj obitelji u Bonnu. S 12 godina roditelji su je dali u benediktinski samostan na odgoj, a njoj se tamo toliko svidjelo da je i sama poželjela postati redovnicom. Deset godina nakon što je položila redovničke zavjete, postala je magistra u samostanu. Preboljela je tešku bolest u kojoj je mnogo trpjela. Gospodin je njezinu patnju okrunio viđenjima kojima ju je pohađao. U svojim mističnim zanosima razgovarala je s Isusom, Gospom i svecima, koji bi se toga dana slavili. Često su je napadale demonske sile. Zanosi i viđenja znali bi potrajati i nekoliko tjedana te su znatno oslabjeli njezine tjelesne sile, koje nikad nisu bile naročite.

Na nagovor brata Egberta, opisala je svoja viđenja u tri Knjige viđenja. Te su se Knjige viđenja raširile, posebice u srednjem vijeku. Mnogi su rukopisi o tim knjigama očuvani sve do danas. Napisala je i Knjigu Božjih putova. U djelu Viđenja o uskrsnuću Blažene Marije Djevice opisala je uznesenje Blažene Djevice na nebo. Elizabetino djelo Knjiga objava o svetoj vojsci kelnskih djevica – govori o sv. Uršuli i 11.000 djevica- mučenica. To djelo nije povijesno utemeljeno, ali uvelike je pridonijelo proširenju legende o zaštitnici grada Kelna, sv. Uršuli i djevicama mučenicama.

Njezina mistika i viđenja bili su snažno obilježeni pobožnošću Srcu Isusovu.

Bila je iscrpljena teškom bolešću koju je preboljela, ali se nikad nije posve oporavila, a i spisateljski i drugi rad u benediktinskom samostanu prilično ju je iscrpljivao. Još za života smatrali su je sveticom. Umrla je u 35. godini života. Bilo je to 18. lipnja 1164. godine u samostanu u Šenau. Elizabetine relikvije čuvaju se i danas u župnoj crkvi svetog Florina u Schönauu. Naročito je štuju u Njemačkoj, a vjernici je zazivaju kod raznoraznih napasti.

Jeronimov martirologij danas spominje svete rimske mučenike Marka i Marcelijana. Prema legendi, dvojica mučenika bili su braća. Zbog vjere ih je uhvatio i zatvorio prefekt Kromacije te predao sucu. Najprije su im dali priliku da se predomisle i odstupe od kršćanske vjere. Na otpad od vjere nagovarali su ih čak i njihovi roditelji i prijatelji, ali se nisu dali nagovoriti. U vjeri ih je hrabrio sveti Sebastijan, a za đakone ih je zaredio papa Gajo. Predstojnik Fabijan stavio ih je na okrutne muke, a potom su ubijeni. Prema jednoj predaji, relikvije su im prenesene u Soissons, gdje se časte u bazilici sv. Medarda.