Ljepota života s Isusom po uzoru na Blaženu Djevicu Mariju

„Gdje god je bila, po Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, sve do zadnjeg služenja ovdje u župi i školi u Malešnici, svugdje je donosila znakove i darove Božje ljubavi.

To je ona ljepota i smisao redovničkog života – donositi drugima Isusa“, istaknuo je vlč. Antonio Mario Čirko koji je predslavio misu zadušnicu koncelebraciji sa 6 svećenika, prenosi Tiskovni ured Đakovačko-osječke nadbiskupije.

„Naša draga s. Slavica voljela je bližnje svim srcem, svakodnevnom vjernošću, ulažući u tu ljubav mnoge talente dobivene od Providnosti. U toj svojoj ljubavi, ne riječima, nego konkretnošću svojih djela, pokazala je ljepotu života s Isusom po uzoru na Blaženu Djevicu Mariju u čiju je družbu ušla…

Otkako je susrela Isusa i posve mu se posvetila, odrekla se svega, umrla je sebi da bi svojoj braći i sestrama, dala sve što je bila i imala.

Vlč. Ćirko podijelio je i svoje osobno iskustvo:

„S. Slavicu poznavao sam skoro 20 godina, surađivali smo osobito u promociji duhovnog poziva, postali prijatelji i ponovno smo se susreli ovdje u župi. Kada je nešto trebalo, uvijek mi je znala reći: Nemaš brige!. Sve je preuzimala na sebe, ništa joj nije bilo teško.

S ljubavlju je vodila župni mješoviti i dječji zbor.

A osobito djeci će ostati u sjećanju nedavni 8. veljače 2025. kada je, iako bila u bolesti, organizirala druženje u svom samostanu.

Ispunila je dječje duše smijehom, radošću i svojim darivanjem. I zato itekako kroz ovaj primjer, ali i mnoge primjere koje svatko od vas nosi iz iskustva druženja i zajedništva sa našom sestrom, možemo čuti riječi za njezin život: Valjaš, službenice dobra i vjerna! Uđi u radost gospodara svoga!

Foto: TU Đakovačko-osječke nadbiskupije

Hvala! Hvala za sve!

Vlč. Čirko osvrnuo se i na njihov posljednji susret rekavši:

„Ta ljubav bila je snaga koja ju je podržavala i tijekom bolesti. Nije druge htjela opterećivati, tiho i strpljivo je nosila svoj križ. Kada sam ju posjetio u bolnici dan prije nego što ju je Isus pozvao k sebi, rekla je jednostavnu rečenicu za sve koje je znala: „Hvala! Hvala za sve!“

Iako ju je Bog u svojoj Providnosti pozvao u najboljim godinama redovničkog života, u zadnjim danima u dubini njezine duše boravila je ljubav koju joj je dao Isus, nije bila zamračena ni patnjom, ni strahom od smrti.

Ona je već pripadala Gospodinu i čekala ga kao vjerna zaručnica.

Sada vjerujemo da je sestra Slavica u zagrljaju svog vječnog Zaručnika za kojeg je dala sve. Ona može sa svom istinom reći Isusu: Svaki dan sam otvorenog srca darivala sebe za braću i sestre, za malene i potrebite, u njihovim očima i na njihovim licima prepoznavala sam tvoj pogled i tvoj osmijeh.

Foto: TU Đakovačko-osječke nadbiskupije

Obratite se i vjerujte evanđelju!

Svoje izraze sućuti provincijalnog poglavarici, s. Samueli i cijeloj Družbi uputio je i nadbiskup metropolit zagrebački, mons. Dražen Kutleša.

„Primivši tužnu vijest da je nakon kratke i teške bolesti preminula s. Slavica Tubak, izražavam kršćansku sućut Vama, časnim sestrama Hrvatske provincije Marijinih sestara čudotvorne medaljice kao i rodbini i prijateljima drage pokojnice.

Duboko potreseni njezinim odlaskom, ali ispunjenim nadom u uskrsnuće, uzdižemo zajedno molitve Gospodinu za pokoj njezine duše. Prijelaz sestre Slavice iz zemaljske u nebesku domovinu upravo na prvi dan korizmenog hoda ususret proslavi otajstva uskrsnuća Gospodina našega Isusa Krista pun je simbolike.

U duhu svojeg poslanja katehete, kao da nam je svima posljednji put i iz svega srca uzviknula: „Obratite se i vjerujte evanđelju!”

Njezin odlazak u zagrljaj nebeskog Oca na Pepelnicu stavlja posebno svjetlo na njezin život te nas potiče da tragovima Božje logike promatramo ovozemaljski hod ove Kristove zaručnice. Zahvaljujemo Gospodinu za odvažnost sestre Slavice koja je, prepoznavši Kristov poziv, odlučila nasljedovati evanđeoske vrijednosti u posvećenom životu.

Njezino poslanje ostavilo je traga u trima mjesnim Crkvama, među kojima i u Crkvi zagrebačkoj, gdje je katehizirala povjerene joj duše pomažući im ostvariti osobni odnos s Isusom Kristom.

Vjerujem da ovih dana mnogi od vas koji ste se s njom susretali s pažnjom prebirete sjećanja na njezinu dobrotu i živo nastojanje u svjedočenju Božje ljubavi. Na završetku njezina zemaljskog putovanja, svjesni prolaznosti ljudskog života, opraštamo se od drage sestre Slavice i zahvaljujemo dobrom Bogu na daru njezina života nadajući se i vjerujući da već uživa slavu nebeske Crkve“, napisao je zagrebački nadbiskup.

Foto: TU Đakovačko-osječke nadbiskupije

Sestra sa „zlatnim srcem“

Slavica Tubak rođena je 25. srpnja 1984. u Orahovici kod Žepča (BiH) od oca Franje i majke Ankice rođene Šimić. Rano djetinjstvo Slavica je provela bezbrižno u svom domu, a osnovnu školu je završila u Žepču.

U kandidaturu u samostan Marijinih sestara čudotvorne medaljice u Osijeku primljena je 16. kolovoza 1999. Jednostavnog i vedrog duha, ubrzo se prilagodila životu u zajednici. Završivši novicijat obučena je u redovničko odijelo i polaže prve svete zavjete 3. rujna 2005. u rodnom Žepču. Početkom listopada iste godine upisuje Katehetski institut na KBF-u i Subotnju školu sviranja.

Svoj konačni „DA“ Bogu i Družbi potvrdila je po doživotnim zavjetima koje je položila uoči Velike Gospe, 14. kolovoza 2010. u Zagrebu u samostanu u Durmitorskoj 4. Nakon završenog studija počela je raditi kao vjeroučiteljica u nekoliko škola u Zagrebu te kasnije u Osijeku, Žepču i Malešnici.

U rujnu 2012. imenovana je koordinatoricom za rad s mladima.

Foto: TU Đakovačko-osječke nadbiskupije

Djeca su prepoznala njezinu jednostavnost i velikodušnost te su je rado slušali i okupljali se oko nje.

Zauzeto je sa sestrama organizirala kampove za mlade na Cresu kroz koje se nesebično žrtvovala za njih. Lijepo je surađivala u župnom pastoralu, s ljubavlju uređivala crkve, vodila je u župama zborove za djecu, mlade i odrasle.

Kroz dugi niz godina stjecala je iskustva, znanja, vještine i umijeća. Sa svojim zborovima koje je predano uvježbavala uljepšavala liturgijska slavlja te je nastupala na raznim koncertima.

Bila je vjerna molitvi, gajila je ljubav prema Gospi čudotvorne medaljice.

Nosila je duboko u srcu radost zbog pripadnosti Družbi. Krasila ju je poslušnost poglavarima i uvijek se stavljala na raspolaganju za potrebe Provincije. U zajednici je bila vrijedna,  voljela je svaku sestru, rado je činila male usluge da ih razveseli. Zaista je poput Gospe, bila službenica Gospodnja, prava Marijina sestra, sestra sa „zlatnim srcem“.

U bolesti se pokazalo njezino pouzdanje u Boga. Silno je željela živjeti i raditi na slavu Božju, ali je prihvatila da dragi Bog  izabere jer On zna što je najbolje i ima zadnju riječ.