Antun Cvek rođen je u Bizeku 10. veljače 1934. godine. Ondje je završio prva četiri, dok je druga četiri razreda osnovne škole završio u zagrebačkom Vrapču. Potom je upisao Školu učenika u privredi, gdje je izučio zanat za autolimara. Naknadno je, uz rad u ZET-u, završio i srednju ekonomsku školu. U dvogodišnji novicijat Družbe Isusove ušao je 1967., nakon čega je studirao filozofiju i teologiju, a 1974. godine zaređen je za svećenika.

S dvojicom subraće skolastika, još je 1968. osnovao grupu za posjete starim, bolesnim i napuštenim osobama i tim se apostolatom bavio do kraja života.

U župi Presvetog Srca Isusova, pri Bazilici u Palmotićevoj ulici u Zagrebu 1969. godine osnovao je tzv. “Prvu karitativnu grupu” za posjete potrebitima. U isto vrijeme utemeljio je i “Zajednicu kršćanske ljubavi” kao duhovnu i molitvenu potporu radu na terenu. Iz tog apostolata 1990. rađa se i Katolička udruga “Kap dobrote” za pomoć najpotrebnijima koju je osnovao zajedno sa svojim suradnicima. 2002. godine sudjelovao je i u utemeljenju Zaklade “Biskup Josip Lang”, čiji je suosnivač i u čijem je radu sudjelovao pomažući osobama na kraju svoga životnog puta u Domu-Biskup Josip Lang u Maloj Gorici blizu Petrinje.

Potrebne je obilazio svakoga dana u tjednu

Svakoga dana u dugom nizu godina, korak po korak, noge patera Cveka vodile ga u posjet onima koji su ostali sami, zaboravljeni i ostavljeni od svih. Bez obzira na vremenske uvjete, neovisno o tome je li ponedjeljak, srijeda ili nedjelja, p. Cvek odlazio je najpotrebnijima koji su su ga željno iščekivali.

“Čovjeku je najpotrebniji čovjek! Najvažnije čovjek nosi u sebi. Ne može netko drugima dati ako ni sam nema, mora sam imati u sebi osjećaj ljubavi, dobrote prema potrebitima”, misao je koja p. Cveka vodila u njegovom radu.

Izdao je i četiri knjige: “Socijalni križni put”, “Iz dnevnika otpisanih”, “Živim, a ne postojim” i “Sjeti me se”. Osim Križnoga puta, ostale knjige su zapisi susreta p. Cveka i njegovih suradnika s potrebitima, ostavljenima i zaboravljenima. Primjerice, u svom sjećanju na gospođu Biserku Š., objavljenom u “Dnevniku otpisanih”, svjedoči da je gospođa redovito dolazila u crkvu, dok odjednom nije prestala dolaziti.

Foto: Robert Anić/PIXSELL

“Iz Dnevnika otpisanih”

“Češće sam je prije toga posjećivao i uočio da živi u vrlo lošim uvjetima, na četvrtom katu zgrade kojoj je krov prokišnjavao. Jednoga dana našao sam zaključana vrata, a na zvono se nije javljala. Dolazio sam uzastopce nekoliko dana, i dalje se nije javljala. Uskoro sam odlučio pozvati policiju, jer ni susjedi nisu znali gdje je. Uz pomoć vatrogasaca provalili smo u stan. Jedan vatrogasac prošao je svim sobama, ali nikoga nije našao. Prije osiguravanja i zaključavanja stana drugi je vatrogasac još jednom, za svaki slučaj, provjerio da zbilja nema nikoga. Provjeravajući od kuta do kuta, primijetio je iza kreveta ljudsko tijelo, ali se nije micalo. Bili smo uvjereni da je mrtva, međutim, bila je pri svijesti, ali nije mogla govoriti. Kasnije mi je rekla da je čula svaki put kad sam dolazio i zvonio, ali nije imala snage javiti se, još manje otvoriti vrata.

Osam dana ranije legla je, izmorena, na kauč, a potom skliznula i pala s njega. Ostala je tako ležati sve dok je vatrogasac nije otkrio. Punih osam dana ležala je bez hrane i kapi vode, dok je vani temperatura bila ispod ništice.

Nakon dugotrajnog, ali uspješnog liječenja trebalo je riješiti pitanje smještaja, s obzirom da u stanu više nije mogla biti sama, a smještaj u ustanovu za one koji nemaju nikoga svoga bi je dotukao. Božjom providnošću prihvatile su je sestre bazilijanke u Križevcima, u svoju kuću u kojoj je već bilo nekoliko starijih bolesnih osoba. Tamo je pronašla svoj novi dom, brigu i pažnju, a posebno ljubav kojoj teži svaki čovjek. Punih dvadeset godina živjela je novim životom koji su joj omogućile brižne sestre bazilijanke. Kad je umrla, sestre su dopustile i da bude pokopana u grobnicu koju su one dobile. Kaže se da se kršćani dvaput rađaju, za ovaj i za nebeski život. Biserka je, može se reći, četiri puta rođena; prvi put za tjelesni život, drugi put kad je spašena u svom stanu, treći put kad su je sestre primile k sebi i četvrti put za vječnost.”

Foto: Borna Filic/PIXSELL

Priča o gospođi Biserki Š. samo je jedna od teških i dramatičnih životnih priča koje je u svojim knjigama ispričao p. Cvek, “dobri duh Zagreba”. Vjerujemo da s njegovom smrću neće prestati i njegovo djelo. Vjerujemo i znamo da će opet neki, javnosti rijetko vidljivi i slabo poznati, svoje živote nastaviti dijeliti s onima koji su potrebni i materijalne pomoći, ali više od svega ljudske blizine i topline.

“Rekli su mi da se ljudima ne isplati pomagati!”

Kako sam p. Cvek kaže, “više puta mi je bilo prigovoreno da se ne isplati trošiti vrijeme i živce na posjete takvim osobama, da one ne zaslužuju ni pažnju ni pomoć. Meni se, naprotiv, činilo da, koliko god sam radio, da sam radio premalo za te vrlo nesretne ljude, da su to duše koje pate cijeloga života i kojima je itekako potrebno barem malo ublažiti patnje i u zadnji čas, često u času njihova očaja, dati im podršku da spase svoju dušu. Koliki umiru odbačeni, jer nitko o njima ne vodi brigu! Koliko bi više trebalo biti onih koji će biti pomoć tim ljudima!”

Neka i ovo malo sjećanje na najpotrebitije kojima je svakoga, baš svakoga dana odlazio p. Cvek, postane i podsjetnik nama da možemo, makar u svojoj okolici, potražiti i pronaći nekoga od starijih s kim bi mogli popričati, koga bi mogli obići s vremena na vrijeme ili barem donijeti lijekove ili štogod iz trgovine.

Knjige p. Cveka i o p. Cveku može se naći u Zakladi biskup Josip Lang, Palmotićeva 33.