Cijeli život s. Augustine prožet je znakom krvi, od samoga rođenja, u čemu vidi Božji plan za svoj život. Rođena je u župi Donja Dubica, općina Odžak, u Bosanskoj Posavini. “Rođena sam na Duhove. Bila je nedjelja i majka me je rodila u kući. Bio je to težak porod, rođena sam zadkom, a kako mi se zatim odvezala pupčana vrpca iskrvarila sam. Tata i primalja koja je bila kod moje mame odveli su me prvo u crkvu na krštenje, a zatim u bolnicu gdje sam primila transfuziju krvi. Ta transfuzija krvi vratila me je u život i moji roditelji su mi kroz odrastanje puno pričali o tome kako je ta krv meni vratila život, i kako je bila presudni faktor u mojem životu.”

U odlučivanju za posvećeni život, kod izbora redovničke zajednice s. Augustini je u imenu zajednice Klanjateljica Krvi Kristove posebno znakovita bila riječ krv. “Kada sam razmišljala u koju ću zajednicu poći tražila sam od župnika da mi napiše sve redovničke zajednice koje postoje. I, dok sam razmišljala pročitala sam Klanjateljice Krvi Kristove i uskliknula sam: ovo je red gdje se želim ostvariti, gdje želim krenuti”.

S. Augustina je bila miljenica u obitelji, što zbog svoga slabijeg stanja, što zbog toga što je bila prva kćerka nakon dva starija sina. Često je njezino mjesto bilo u očevu krilu. “Bila sam najrazmaženija u obitelji, a rasla sam u brojnoj obitelji gdje smo živjeli u jednoj kolijevci ljubavi, odgajani na kršćanski, katolički način gdje je Bog bio središte našega života i gdje je blagoslov bio sve u našem životu. Uvijek smo računali na Boga i Bog je bio centar naše obitelji. Molitva je cvjetala, zajednički smo se molili. Mislim da je to ono težište i onaj temelj na kojem se nadograđivao i moj život i život moje obitelji”

Kroz djetinjstvo i odrastanje s. Augustina je u svome ocu imala prijatelja i podršku. No, u trenutku kada mu je povjerila svoju želju za redovništvom nije naišla na potporu i razumijevanje. “Bogu zahvaljujem za ljubav svoga tate koji me je na jedan poseban način želio vezati uz sebe, ali ne ono sebično nego jednostavno iz razloga što se bojao da ja ne bi danas – sutra patila, da se ne bi u svome životu izgubila. Kada sam se odlučila za samostan i kada sam mu rekla, on mi je branio iz razloga što je on nakon Drugoga svjetskog rata pomagao župniku i nosio sestrama u Sarajevo pomoć i hranu. Kroz vrijeme koje je provodio kod njih promatrao je kako su se sestre jako mučile, radile puno vani, i to je njemu ostalo u podsvijesti da ako sam se ja odlučila za redovnički život da ću se jako mučiti, ali bilo je obrnuto”.

Brižni je otac imao svoju viziju kćerkina života. Vidio ju je u medicinskoj struci kao liječnicu ili medicinsku sestru. “Živjeli smo u imovinskom blagoslovu i nismo materijalno oskudijevali. Čini mi se da je moj tata promišljao kako da ja kao takva odem u samostan, a kćeri onih koji su oskudijevali ostaju uz svoje. Spremao me je i za medicinski fakultet da bi se ostvarila kao liječnica. Ali, kada smo razgovarali ja sam mu iznijela to da želim biti liječnik i duše i tijela. Rekla sam mu dok sam se odlučivala za samostan da sam u duhu čula i osjetila Božji glas da me poziva u jednu skrovitost da budem majka, tisućama djece, a ne za dvoje, troje,… To se duhovno majčinstvo ostvarilo i ostvaruje se u mome životu. To sam svome tati željela reći i mislim da sam uspjela u tome, jer kroz vrijeme dok sam mu to svjedočila, on je dolazio k sebi upravo kroz onu nit ljubavi”.

Otac nije posjećivao s. Augustinu sedam godina, a kroz to vrijeme ona mu je stalno svjedočila da je sretna osoba, da je od Krista pozvana i da se ostvari u toj zajednici. “Dok sam čitala životopis naše utemeljiteljice sv. Marije De Mattias nekako sam u njezinom odgoju, životu i ljubavi njezinoga oca prema njoj jednostavno doživjela da je to ona identična ljubav oca koji brine za svoje dijete, kao što je bilo i u mojem životu”.

Molitve upućene Bogu da tata prihvati zvanje svoje kćerke ostvarile su se kada se ona pripremala za svečane zavjete. “Imala sam individualno duhovno vodstvo, mjesec dana duhovnih vježbi u šutnji, i vjerovala sam da će Gospodin pozvati moga tatu da dođe, premda mi je mama govorila da je on čvrsto odlučio da neće. Međutim, moja vjera je bila i ja sam se uvijek obraćala živome Bogu, Bogu kao osobi s kojom mogu komunicirati. Rekla sam mu: Gospodine ti znaš koliko ja volim svoga tatu, i koliko on voli mene. Vjerujem da ćeš učiniti to čudo da tata dođe na moje doživotne zavjete. I, čudo se i dogodilo. Prije toga je bio i bolestan, ali je došao. To je taj dar, to je ono u životu da Bog uvijek ima zadnju riječ. Ne moraju se ostvarivati naše želje, ali Bog uslišava. Za mene je bio poseban i onaj roditeljski blagoslov na doživotnim zavjetima, i ono anđeosko pjevanje jedne sestre, pa moji liječnici profesori s KBC-a Rebro, i tu je bio jedan znak Božje prisutnosti.”

S. Augustina svraća pozornost na još jednu činjenicu koja pokazuje koliko ju je Gospodin želio u redovništvu gdje se ostvarila njezina želja, ali i ocu dokazati da njegova kćerka nije samo tako došla u samostan. “Kada se zaratilo, moj je tata preko noći ostao bez ičega. Došao je u Zagreb, razbolio se, sedam je godina bio nepokretan, a ja sam ga kroz to vrijeme služila uz dozvolu mojih poglavara. On je kroz svo to vrijeme shvatio da me Bog nije uzeo od njega, nego da me darovao njemu. Svi su se drugi, braća i sestre, razasuli po svijetu jer je bio Domovinski rat, tako da Bog piše ravno i po krivim crtama”.

Nije bilo jednostavno gledati roditelja kako umire. “Skroz je drugačije promatrati osobu koju imate ispred sebe, a ne znate njezin život, od one koja vam je poznata, pogotovo roditelja za kojeg znate što je sve prošao kroz život. Kada se tata razbolio ja sam u njemu doživjela toliko Božje prisutnosti, davanja, darivanja ali i zahvalnosti. I, dok je tata umirao imala sam osjećaj da je on želio u svakom trenutku reći ‘hvala ti’, a nije mogao jer je bio jako bolestan. No, ja sam u toj njegovoj patnji ukalkulirala tu notu ljubavi koju je on meni darivao i davao. Jednostavno, čudo se dogodilo jer je on umro u nedjelju, a Božja providnost se pobrinula da se nadiđu sve prepreke i da se sljedeći dan pokopa u Bosanskoj Posavini.”

Gospodin se pobrinuo da se u životu s. Augustine ostvari i njezina i očeva želja. Završila je Višu medicinsku školu i studirala je na Teologiji za laike. “U svome zvanju i poslanju kao medicinska sestra najdublje sam se ostvarila. “Najviše sam se darivala u bolnici gdje sam 18 godina radila kao viša medicinska sestra na intenzivnoj njezi gdje sam promatrala i Krista raspetoga na križu, zapravo bolesnika na krevetu, i umirućega Krista koji je umirao danima i noćima, i djecu koja su bolovala dugo, i mlade… Tu me Gospodin i odgajao, i darivao i davao i čini mi se da mi ništa nije bilo teško učiniti za osobe, a pogotovo mladi kada su znali umirati i biti teško bolesni”.

S. Augustina ističe da je teško opisati sva djela milosrđa koja je doživjela od nebeskog Oca kroz život i situacije gdje se može davati i darivati. Neke životne situacije i priče ovjekovječila je u svojim pričama i pjesmama. Izdala je knjigu pjesama ‘Nikad nisi sam’ i knjigu meditacija ‘Ljubav čini najljepša čuda’. Uz to s. Augustina bavi se i slikanjem te otkriva koja slika joj je najdraža. “Sjećam se jednog godišnjeg odmora kada sam bila kod mame, i grmilo je i puhalo i bilo svega, a ja sam ispred kuće sjedila i naslikala prekrasnu sliku lice raspetoga Krista, utisnuto u platno. I tu sliku teško da ću nekome dati”.

Slušateljima Hrvatskoga katoličkog radija s. Augustina je poznata kao dugogodišnja suradnica u emisijama “Riječ za tebe” i “U svjetlu Božje riječi”. Ističe da ju je uz HKR povezala sv. Marija De Mattias prvo s Tanjom Maleš i s mnogima iz te kuće u koju “uvijek rado navraća i gdje Gospodin daje i daruje da puno plodova izlazi i da svi budu od koristi”. A, uz ostalo, kao medicinska djelatnica, uređuje i vodi emisije iz ciklusa “Nadom nošeni” na Radio Mariji, u kojoj sudjeluju liječnici, te i na takav način putem medija nastoji pomoći onima koji su u potrebi. Također organizira i vodi duhovne obnove i seminare.