Petar Gudelj u više od trideset pjesničkih knjiga ispisao je osebujnu potragu za Bogom u hrvatskoj zemlji i jeziku, ali i u vlastitim ranama i strahovima. O smrti je govorio i u jednom od svojih posljednjih intervjua, koji je dao za Glas Koncila ususret Dušnomu danu 2023.

„Smrt je ono najstrašnije što nam se događa; toliko strašno da su ljudi oko nje neprekidno kružili sve dok na kraju nisu pronašli izlaz: Smrt kao novo rođenje. U tome je smisao Isusova učenja: smrt je izlaz u nešto što će nas nastaviti.“

„Nitko od nas ne zna kad će se roditi, a svi znamo da ćemo umrijeti. Ja sam to pokušavao dokučiti i sebi objasniti, uobličiti u jeziku, u pjesmama. U nekima je to izbijalo gejzirski ili je izrastalo kao što izrasta drvo, a u drugima je ostajalo negdje dublje. No u svakoj je bila ona: gospođa Smrt.“

O umijeću umiranja

„Priroda nam umijeće umiranja zorno pokazuje i ponavlja. A mi koji živimo u njoj ne možemo drukčije nego ona.

Ja sam nesretni zaljubljenik u planine. Iz njih sam se vraćao džepova punih bilježaka. Katkada i s pjesmom.

Što je čovjek više, Bogu je lakše nešto mu o koncu spustiti. No ljudi pamte samo vrhove planina: Svetoga Juru na Bijakovi.

A teško je zamisliti planinu koja bi imala samo vrh, da nema svega onoga do vrha.

Stotinu puta prešao sam Bijakovu, i to sam. Jer sam samo sam mogao nešto osjetiti, nešto dobiti svojim usponom. Ali to je strašno.

Najobičnija stvar: iščašenje zgloba. Nije moguće vratiti se, ili koga dozvati. Ostaje čovjek pticama.

Zato je za me zlatno pravilo: drži se markacija. Kada sam god sišao s markacije, svaki sam put platio. Da pod nekom bukvom ugledam znak da se popnem na bukvu i da siđem s nje, ja bih se na nju popeo i sišao. Ali ne bih sišao s markacije.“

Pjesnička ostavština

Na kraju invervjua upitan je: Kakav plod svoje smrti priželjkujete?

Odgovorio je: „Možda bi me to trebalo upitati nakon što umrem. Kakav god bio plod, bitno je jedino može li ta pjesma opstati bez mene. Tu sam samo da nešto napišem. Ako netko to i pročita, neka mi to bude za dušu.“