Inače, biskup Álvarez uhićen je 2022. te osuđen na 26 godina zatvora jer je javno govorio o progonu s kojim se Crkva u Nikaragvi suočava. Optužen za „zavjeru“ i „izdaju domovine“ proveo je 17 mjeseci prvo u kućnom pritvoru, a zatim u zatvoru. Nakon čega su Sjedinjene Američke Države, Sveta Stolica kroz Državno tajništvo te brojni biskupi i međunarodne organizacije za ljudska prava uspješno ispregovarali njegovo puštanje iz zatvora kao dio skupine od 222 nepravedno zatočena pritvorenika.

Već godinu dana biskup boravi u Rimu i svjedoči kako je sretan što živi u Vječnom gradu. „Činjenica da sam blizu Petra obnavlja moju vjeru i onaj unutarnji mir koji mi je bio toliko potreban“, otkrio je u razgovoru za EWTN.

„Čovjek ne smije zaboraviti svoje korijene“

Osvrćući se na svoje djetinjstvo prepričao je da je odrastao u „seljačkoj, radničkoj i izrazito katoličkoj obitelji, s ozbiljnim vjerskim obrazovanjem“ tako da se rano dalo naslutiti da će postati svećenik. O posebnoj privrženosti domovini govori i činjenica da nije zaređen u Rimu:

„Rektor Međunarodnog sjemeništa Ivana Pavla II., gdje sam živio, predložio da me papa Ivan Pavao II. zaredi za svećenika. Ali uza svu ljubav koju gajim prema svecu i kojemu sam zaista jako odan, odlučio sam da me zaredi moj biskup u mojoj nadbiskupiji Managua u katedrali Bezgrešnog začeća Marijina, sa svojim narodom i među svojima.“

mons. Álvarez u ruševinama prostorija Caritasa u Nikaragvi / Foto: ACN

Kao i to da su mu liturgijsko ruho i predmeti djelo nikaragvanskih ruku:

„Nisam sa sobom ponio prekrasne liturgijske haljine koje postoje ovdje u Rimu, već sam ih dao izraditi nikaragvanskom seljaku, stručnjaku u svom zanatu. Moje misnice su vrlo jednostavne, čak mislim i antiliturgijske, jer će me liturgičari, ako me slušaju, sigurno kritizirati. Moji sveti liturgijski predmeti izrađeni su od drveta i još ih uvijek čuvam. Dakle, da, oduvijek sam imao taj osjećaj privrženosti svojoj kulturi, onome što je naše, onome što je nikaragvansko, onome što ja jesam i mjestu odakle dolazim – jer čovjek ne smije zaboraviti svoje korijene.“

Ostaviti za sobom domovinu

Međutim, u Rimu se, tvrdi, unatoč okolnostima ne osjeća prognano već oslobođeno.

„Bio sam spreman predati svoju ostavku Papi, ali tada sam susreo dobrotu Božju i Svetog Oca, koji je želio da i dalje ostanem biskup Matagalpe i apostolski upravitelj Estelíja, unatoč tome što sam u dijaspori. Ne nazivam to egzilom, jer nisam prognanik – ja sam oslobođen. Ne osjećam se prognanim, već slobodnim. A u dijaspori… U dijaspori vjera uvijek raste, a nada se učvršćuje.“

Prvi dan slobode

U siječnju prošle godine Nikaragvanska vlada potvrdila je puštanje na slobodu biskupa Matagalpe, mons. Álvareza koji je u pritvoru bez valjanog sudskog postupka od 2022. godine, zajedno s biskupom Siune, dvojicom sjemeništaraca i 15 drugih svećenika. A evo kako je svoj prvi dan slobode doživio sam biskup.

Uvijek sam se nadao da ću biti slobodan i ono što me održalo bila je molitva.

„Kada sam izašao iz zatvora i kada su me vodili na aerodrom (na putu za Rim) osjetio sam duboku radost, ali prije svega je to bilo iskustvo vjere, jer sam u tom trenutku recitirao i ispovijedao Vjerovanje, zbog čega sam i pretrpio to iskustvo (progona): za svoju vjeru u svetu, katoličku i apostolsku Crkvu.“

U Rimu je plakao od sreće i zahvalnosti:

„Kad sam došao u Rim, bio sam vrlo dirnut, vrlo sretan, vrlo entuzijastičan, vrlo uplakan i vrlo zahvalan u svom srcu Bogu, Papi, Državnom tajništvu i svim onim muškarcima i ženama koji su u tišini upravljali mojim odlaskom i svima koji su molili za mene“.

„90% oporavljen“

Dok je zatvoru, kako kaže, povjerovao u slobodu. Kada je priveden ističe da je bio u lošem„ psihološkom, psihijatrijskom, emocionalnom, afektivnom, sentimentalnom, moralnom, duhovnom, fizičkom smislu“. Sada, godinu dana kasnije, radosno tvrdi da je „90% oporavljen“.

Domovinu uvijek nosi „u džepu i u srcu“

Da Crkvu u Nikaragvi uvijek nosi u srcu svjedoči činjenica da džepu sa sobom uvijek nosi pastoralno pismo koje je Sveti Otac uputio Nikaragvancima. Papino pismo nosi riječi ohrabrenja i povjerenja čak i u onim trenutcima koji im (Nikaragvancima) nisu razumljivi. „Drugim riječima, i u onim trenucima kada nada postaje mrak, moramo čvrsto vjerovati da Bog djeluje u povijesti ljudi i u povijesti naroda, i ja sam u to uvjeren i zato sam čovjek nade i vjerujem da je moj narod, moj grad, narod nade.“

Papi drag biskup

Prigodom molitve Angelusa u veljači 2023. Papa Franjo je pozdravio tada zatvorenog biskupa rekavši da jako moli za njega, što biskup u tom trenutku nije znao, ali je znao da je Papinu naklonost stekao i prije progona. Potvrdilo se i Papinim pozivom na sudjelovanje na na Sinodi o sinodalnosti u listopadu prošle godine.

Ne brinite, Sveti Oče, jer sam iskoristio priliku za molitvu krunice.

Jednom, 2018., kada je u Nikaragvi vladala najnasilnija situacija, došao sam sa sadašnjim nadbiskupom, kardinalom [Leopoldom] Brenesom, posjetiti Svetu Stolicu i namjeravali smo se sastati s papom. Po protokolu, prvo su uveli nadbiskupa, a mene su ostavili vani nekih 20 minuta ili pola sata. I počeo sam moliti svetu krunicu. Nakon pola sata uveli su me unutra, a Papa je divnom gestom ustao, raširio mi ruke i rekao: „Oprosti mi jer sam te tako dugo držao čekajući“. A ja, s krunicom u ruci, rekoh: „Ne brinite, Sveti Oče, jer sam iskoristio priliku za molitvu krunice“. Čini mi se da je postojao trenutak suosjećanja, jer od tog trenutka pamtim da mi je Papa uvijek slao pozdrave kad god bi me posjetio biskup iz Nikaragve.

S nepokolebljivom vjerom i porukom nade, obratio se svim vjernicima poručujući da je on pastir sveopće Crkve.

„Jako volim svoj narod, svoju domovinu. I želim im poručiti da sam biskup za sveopću Crkvu. Drugim riječima, zaređen sam za biskupa Matagalpea. Ja sam vidljiva glava Matagalpea i apostolski upravitelj Estelíja te ću to ostati dokle god bude Božja volja. Onog dana kada mi Gospodin, preko Svetog Ova, ne dopusti da kanonski nastavim pastirski voditi ovu biskupiju, i dalje ću biti biskup i pastir sveopće Crkve. Hvala svima“, rekao je biskup.