Novinar: Hvaljen Isus i Marija, poštovani blaženiče! Prošlo je preko sedamdeset godina od kad ste osuđeni na robiju i poslani u Lepoglavski zatvor!?

Stepinac:  Proglasili su me zločincem. Ali na Božjem sudu vidjet će se da imena ratnih zločinaca drugačije glase nego na „narodnim“ sudovima. I mene su osudili u „ime naroda“, ali glavno da nisam osuđen u ime Presvetog Trojstva. Osjećao sam da se čeka neću li možda sada popustiti i moliti za milost. Ali ne! Tako mora biti. Ako treba trpjeti, trpjet ćemo; ako u zatvor , u zatvor; ako umrijeti, umrijeti, ali sotonskoj napasti popustiti, a to ne! Ako je partija mislila da su mojom osudom i zatvorom postigli pobjedu, onda su plitki.

Ako treba trpjeti, trpjet ćemo; ako u zatvor, u zatvor; ako umrijeti, umrijeti, ali sotonskoj napasti popustiti, a to ne!

Nadbiskup Stepinac na sudu / Foto: Zagrebačka nadbiskupija

Pa tko sam ja? Zar je možda Bog u neprilici da nađe čovjeka koji će me zamijeniti? Poput Pavla mogu reći: „Ali što mi god bijaše dobitak, to poradi Krista smatram gubitkom. Štoviše, čak sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, zbog kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem i u njemu nađem snagu uskrsnuća njegova i zajedništvo u patnjama njegovim“.

Novinar: Presuda Vam je izrečena u ime naroda?!

Stepinac: Koji narod? Onaj u čije ime osuđuju? Bolje je Kristovo siromaštvo, nego Judine pare. Neka se maršal samo grozi, ali će jednom i njemu Gospodin reći: „Da rationem vilicantiones suae“ – Položi račun o svom upravljanju. Tko je tebe, druže Tito, ovlastio da ubijaš tri stotine svećenika? Tko te je ovlastio da zatvaraš stotine svećenika? Tko te ovlastio da milijune ubijaš? Narod? A tako?!

Bolje je Kristovo siromaštvo, nego Judine pare.

Novinar: Jeste li mogli izbjeći osudu?

Stepinac:  A što onda? Ovi bi trijumfirali, rastrubili bi po svijetu da sam priznao krivnju, koju nisam počinio, ja bih bio, doduše, u Zagrebu, ali onemogućen u svom pastoralnom radu.  A što bi mi rekla savjest?

Kako bi bilo Svetom Ocu kad bi saznao da sam izdao Božju stvar? Ne! Nema druge nego trpjeti za Božju stvar i moliti. Ako treba, bolje je časno poginuti, nego sramotno živjeti i stanovati u nadbiskupskom dvoru…

Nema druge nego trpjeti za Božju stvar i moliti.

Nikad nisam tražio da me puste jer se osjećam nevinim. Nisam ništa učinio protiv one države. Mi smo uvijek za sporazum s državom, ali samo pod uvjetom da se priznaju njezina osnovna prava na škole, brak, štampu, Caritas i drugo. Od ovih principa ne odstupamo nikada, makar uz cijenu života.

Novinar: Proveli ste 1864 dana u Lepoglavskom zatvoru, kakav je bio odnos prema Vama?

Stepinac:  Ne mogu se posebno potužiti, ali znajte, bilo je dosta gorkih trenutaka. Psihičke boli i muke redovito su jače od fizičkih! Jedno vrijeme ništa nisam znao što se vani događa. U paketima bi kolačiće smrvili, jabuke razrezali, limun iscijedili, kobasice izrezali… Mjesec dana stražar je stajao blizu mene za vrijeme sv. Mise.

Blaženi kardinal Alojzije Stepinac / foto: stepinac.zg-nadbiskupija.hr

No, nije bilo uzaludno robijati za Krista. Evo ovdje pred nama je 17 svezaka prevedenih života svetaca, 84 propovijedi o Mariji, propovijedi sv. Josipu, Imenu Isusovu, Srcu Isusovu, homilije prema evanđelju za sve nedjelje i blagdane u godini. Tu su primjeri za propovijedi, kao pomoć  svećenicima.

No nije bilo uzaludno robijati za Krista.

Novinar: Hrvatska je 1990. godine izborila samostalnost. Znamo da je veliku ulogu u tome odigrao tadašnji Papa Ivan Pavao II.?

Stepinac: Ono za što su pali milijuni hrvatskih života u prošlosti, ono za što su istrunule kosti nebrojenih junaka našeg roda i naroda. Da zbog svega toga življe kola krv i u vašim žilama i da ponosnije nosite na ramenu glavu, to neće začuditi onoga tko zna da je sloboda jednog naroda jedno od najvećih njegovih dobara. Još manje će začuditi predstavnike one Crkve koja ljubav prema svome narodu ne smatra trgovinom, nego dužnošću, ne smatra samo dozvoljenom, nego zapovjedanom, one Crkve koja je oduvijek bila najveći pobornik istinske slobode svakog naroda.

Sloboda, dakle, bez poštovanja Božjeg zakona i njegova vršenja u potpunosti, bila bi pusta fikcija.

Ta, tko je bio, recimo, veći pomagač našem narodu u stoljetnoj borbi s nekrstom za očuvanje njegove slobode nego Sveta Stolica koja tu našu borbu nije pratila praznim riječima i obećanjima, nego izobilnom pomoći i vrućim molitvama. Što vrijedi i najveće narodno bogatstvo, ako su sinovi dotičnog naroda postali prodane mješine koje su spremne služiti onome, tko više plati? Sloboda, dakle, bez poštovanja Božjeg zakona i njegova vršenja u potpunosti, bila bi pusta fikcija.

Blaženi kardinal Alojzije Stepinac / Foto: Zagrebačka nadbiskupija

Novinar: Koji je pravi smisao slobode jednog naroda?

Stepinac:  Tijekom boravka u Lepoglavi s koliko sam veselja gledao ptičice. Tako su radosno skakutale  i jele komadiće kruha…

Od svih vidljivih stvorenja čovjek je jedini koji zna što je veliki dar Božji. Dar je to koji pripada po naravi kako pojedincu, tako narodu kao cjelini. Ali ona je uistinu dar Božji:

Stoga, slobode neće uživati ni onaj pojedinac ni onaj narod koji je zahvalno ne primi iz ruku Božjih.

„Svaki je dobri dar i svaki savršeni poklon odozgo, silazeći od Oca istine.“ Stoga, slobode neće uživati ni onaj pojedinac ni onaj narod koji je zahvalno ne primi iz ruku Božjih. A ne primaju je zahvalno iz ruku Božjih oni koji u slobodi gledaju oslobođenje od sviju obaveza prema Bogu i prema bližnjemu te misle da smiju nekažnjeno gaziti sva ljudska i Božja prava. Zato će vanjsku  slobodu, na svoju korist i na korist drugih, uživati samo onaj koji najprije u sebi oslobodi unutarnjeg čovjeka i koji se dovine do slobode djece Božje te stoji s obje noge na tlu etike i morala, pravde i poštenja.

Novinar: Neki i danas crkvu u Hrvatskoj optužuju za nacionalizam?

Stepinac: Katolička je Crkva u nečijim glavama za sve kriva. Mi smo svoje stanovište o rasizmu definirali otkad rasizam postoji, a ne možda danas. A to stanovište je kratko i jasno. Katolička Crkva poznaje rase samo kao tvorevine Božje, a ako koga cijeni, to je onaj koji ima plemenitije srce, a ne jaču pesnicu. Za nju je čovjek jednako crnac iz Afrike kao i Europljanin. Za nju je kralj u kraljevskoj palači upravo tako čovjek kao i zadnji siromah i ciganin pod šatorom. Ona među njima ne pozna bitne razlike, ukoliko su ljudi: jedan i drugi imaju neumrlu dušu,  jedan i drugi kraljevskog su podrijetla vukući svoju lozu od Boga Stvoritelja.

Za nju je čovjek jednako crnac iz Afrike kao i Europljanin.

Posjet bl. kardinala Alojzija Stepinca Boki kotorskoj

Odnos prema bližnjemu najbolje je označio Isus Krist u priči o Samaritancu koji ranjeniku na putu zalijeva rane uljem i vinom, ne pazeći ni na podrijetlo nesretnika ni na druge okolnosti, nego na ljudsku bijedu, na ljudsku narav. Taj je odnos označio Isus Krist vrlo dobro riječima na križu, kad je molio za svoje ubojice: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine.“

Pravi odnos prema bližnjemu zahtijeva da u njemu ne gledamo zvijer, nego čovjeka, dijete Božje, kao što smo i mi sami, braću koju smo dužni ljubiti jer svi zajedno moramo govoriti: „Oče naš, koji jesi na nebesima…“

Novinar: Kako biste definirali ljubav prema svom narodu?

Ne bih bio katolički biskup kad ne bih požrtvovno ljubio svoj narod.

Stepinac:  Mnogo se govori o ljubavi prema narodu. Ali mnogi tako govore o njoj zato što koristi njihovu župu. Drugi opet zato da lakše pokriju razne prljavštine. Treći zato što su željni slave. No, za uvjerena katolika ljubav prema narodu nije predmet trgovine ni za novac ni za slavu, nego je moralna i etička dužnost… i ljubav prema hrvatskom narodu ne može biti predmet trgovine,  nego je moralna dužnost. Kad, dakle, te dužnosti ne biste vršili, ne biste uopće bili katolici, kao što ni ja ne bih bio katolički biskup kad ne bih požrtvovno ljubio svoj narod. Kršćanin katolik ne samo da smije, nego mora ljubiti narod iz kojeg je nikao. To leži već u samoj čovjekovoj naravi. Kršćanstvo, pak, ne ruši naravnog zakona, nego usavršava i oplemenjuje.

A narod nije ništa drugo, nego velika obitelj, veliko krvno srodstvo.

Ako bih, dakle, rekao da katolik smije ljubiti svoj narod, onda bih premalo rekao. Jer ljubav prema samome sebi ili ljubav prema roditeljima nije samo dozvoljena, nego je i zapovjeđena. A narod nije ništa drugo, nego velika obitelj, veliko krvno srodstvo. Kako god, dakle, ljubite više svoju braću i sestre negoli druge ljude, tako i svoj narod više negoli drugi, a da pri tom nijednog naroda ne mrzite i ne prezirete. I tko razuman može to zamjeriti? Zar će tko zamjeriti djetetu, ako više ljubi svoju majku negoli tuđu?

Blaženi kardinal Alojzije Stepinac / Foto: Zagrebačka nadbiskupija

Novinar: Kakav je naš narod u odnosu prema vjeri?

Stepinac:  Jedno od najvećih zala našega vremena jest polovičnost u pitanjima našeg vjerovanja. Ne pravimo si nikakve iluzije ni u ovom pitanju, u pitanju poštivanja autoriteta sv. Petra i njegovih nasljednika. Ili jesmo ili nismo katolici!

Ne možemo biti u crkvi katolici, a na ulici napadati kao pogani odredbe namjesnika Kristova.

Ako jesmo, onda valja da se to odražava na čitavoj liniji našeg života. Ne možemo biti u crkvi katolici, a na ulici napadati kao pogani odredbe namjesnika Kristova izdane za opće dobro, a koje možda ne odgovaraju našem osobnom raspoloženju. Ne možemo danas, jer nam to možda odgovara, hvaliti Svetog Oca, a sutra u novinama crvenom olovkom križati njegove riječi i govore izrečene samo u jednom cilju, da dovedu ljude k Bogu. Nitko ne može tražiti da Papa pogazi općenita načela prava i poštenja, da zadovolji pojedinim nemogućim zahtjevima.

A htjeti se silovito oboriti na instituciju od Boga postavljenu znači udarati glavom o pećinu jer stoji pisano dovijeka: „Ti si Petar stijena i na toj stijeni sagraditi ću Crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati.“

Novinar: Sve je češći i veći napad na crkvu, osobito katoličku!?

Blaženi kardinal Alojzije Stepinac / Foto: Zagrebačka nadbiskupija

Stepinac: Gledajući sve što se događa kod nas i u svijetu, uvjerenja sam da se to ne događa bez specijalne asistencije đavla. Ali nitko još nije nekažnjeno stao protiv Boga. Ako On i dugo čeka, ali zato jače udari. Kako je za to potrebno mrtvljenje svećenika. Tko se u pravoj mjeri mrtvi, toga neće neće svaka teškoća iritirati. Imati pouzdanje u Boga- i moliti ustrajno. Gospodin zna, kada je pravi čas, da pomogne. Ne biti kao oni, što im je Judita dobacila: „Tko ste vi, da kušate Gospodina?…Vi postaviste rok milosrđu Gospodnjemu i po svojoj volji odrediste mu dan.“

Tko se u pravoj mjeri mrtvi, toga neće neće svaka teškoća iritirati.

Crkva je mnogo propatila i još će pretrpjeti, ali će doživjeti svoju proslavu. Neće to biti onaj vanjski sjaj, nego onaj nutarnji preporod duša.

Novinar: Zna se od ljudi čuti: vjerujem u Boga ali ne idem u crkvu?

Jedino onaj ima život i ljubav u sebi tko se hrani kruhom života i koji se grije na vatri Božanske ljubavi.

Stepinac:  Središte naše pobožnosti, kao i glavni predmet naše ljubavi, mora biti Isus Krist u presvetom Oltarskom Sakramentu. Pobožnost prema presvetoj Euharistiji najmoćnije je i najsigurnije sredstvo za obnovu svake župe. Nikad, naime, neće u župi procvasti pravi kršćanski život niti će u ljudima proplamsati oganj ljubavi Božje, ako se srca ljudska ne griju na vatri ljubavi presvetog Srca što neprestano boravi u našim tabernakulima pod skromnim prilikama kruha. Jedino onaj ima život i ljubav u sebi tko se hrani kruhom života i koji se grije na vatri Božanske ljubavi.

Foto: Nadbiskup Stepinac u usponu na Triglav

Novinar: Često naglašavate ljubav prema Majci Božjoj!?

Stepinac: Ima ljudi, a to su u prvom redu luterani, kalvini, cvinglijevci i razni drugi krivovjerci, koji kažu da štovanje Majke Božje umanjuje čast Božju  jer je jedini posrednik između Boga i ljudi Isus Krist. Nije li to velika oholost?

Marijino je ime, uz ime Isusa Krista, postalo najmilijim imenom za svakog pravog kršćanina.

Umanjuje li se čast jednog vladara ako se obratite kojem njegovog ministru da vam osigura audijenciju? Zar nije znak većeg štovanja vladara kad se čovjek ne smatra vrijednim sam izravno pristupiti njemu,  nego se služi drugom osobom, koja je vladaru bliže. I zar nije znak oholosti kad bi netko htio mimoići sve vladareve službenike pa htio ravno pred njega? Zar nije prilično vjerojatno, da ne reknem sigurno, da neće uopće doći i vidjeti vladara.

A što su sve zemaljske veličine prema neizmjernom veličanstvu Boga?

Blaženi kardinal Alojzije Stepinac / Foto: Zagrebačka nadbiskupija

Ti isti, iako kršćani, pobožnost prema Majci Božjoj nazivaju zaglupljivanjem ljudi i smiješnim pripovijestima. Tako misle masoni, marksisti, tobožnji liberali… A što da kažem na taj prigovor?

Marijino je ime, uz ime Isusa Krista, postalo najmilijim imenom za svakog pravog kršćanina, najdostojnijim poštovanja i ljubavi. Od kada je Majka Božja stupila u javnost ljudskoga života pa do današnjeg dana, a tako će biti i do konca svijeta, sve što je sačuvalo osjećaj poštenja, čestitost, sve što trpi i pati, sve što iskreno traži Boga, našlo je i nalazi u Majci Božjoj najveće blago iza Boga.

Koliko budemo više za Mariju živjeli, toliko više će i u nama biti, živjeti i rasti Isus Krist.

Marija! Marija zaslužuje naše najljepše pjesme, najljepše cvijeće, velike napore, zlatne krune, biserje i dijamante. Ali, ne smijemo zaboraviti da više nego sve to Marija od nas nešto drugo očekuje. Cvijeće vene, pjesme zamiru, a i zlato se gubi. Ali nikad ne vene, nikad ne zamire, nikad se ne gubi duboka, iskrena i djelotvorna ljubav prema Mariji. A što budemo više istinski i duboko ljubili Mariju, koliko budemo više za Mariju živjeli, toliko više će i u nama biti, živjeti i rasti Isus Krist!

Stepinac u sudnici

Novinar: Veliki je udar na obitelj i kršćanske vrijednosti!?

Stepinac: Mnogi žele bolju budućnost svome narodu i znadu vrijednost obitelji za narodni život, ali se u isto vrijeme ne žacaju riječju i perom izvrgavati ruglu obiteljski život i veličati slobodnu ljubav i druge prljavštine. Svi znaju da nisu manji zločinci izvršitelji direktnog pobačaja od onih koji na cestama ubijaju nevine ljude. Po gradovima i selima, umjesto veselog smijeha djece, neka smrtna tišina. Bijela kuga poharala… Može li se govoriti o patriotizmu kod onih kojima su usta puna rodoljublja, narodnog ponosa i veličine, a domovinu lišavaju podmlatka?

Po gradovima i selima, umjesto veselog smijeha djece, neka smrtna tišina.

Novinar: Što biste rekli o današnjim novinama, portalima i društvenim mrežama?

Stepinac: Svi znaju koliko zla uzrokuje zla štampa, a ipak mnogi misle da nisu odgovorni pred Bogom, ako pomažu štampu koja je kadra kaditi i Bogu i đavlu, već prema tome kako traže trgovački interesi.

Čitav naš javni život zatrovan je psovkom. Psovači, stidite se! Je li Bog zaslužio da mu psujete svojim poganim ustima u lice? Bojim se da će se i na vama ispuniti riječ Svetog pisma: „Nada se nezahvalnika rastopi kao inje zimsko i proteče kao voda nevaljala“.

Je li Bog zaslužio da mu psujete svojim poganim ustima u lice?

Katolički muževi i žene, dragi vjernici! Ako je ikad bio čas da svim silama zagrabite da se istrijebi ova sramota iz naše sredine, psovka, onda je to sigurno danas. Svima nam je na srcu spas našeg naroda, naše domovine. Strahota je grijeh psovke. On je atentat na Božje veličanstvo. Psovač, da se ljudski izrazimo, pljuje Bogu ravno u lice. Psovka mora biti iskorijenjena iz naše sredine. I onda ćete vidjeti što znače riječi prorokove: „Blago narodu koji ima Gospoda za Boga.“

J. BATELJA, Euharistijska evangelizacija nadbiskupa Alojzija Stepinca, Postulatura bl. Alojzija Stepinca, Glas Koncila, Zagreb, 2006., str. 226.

Novinar: Svima su puna usta poziva na mir?!

Stepinac: O potrebi mira govori se danas mnogo i sa sviju strana, ali mnogi od tih mironosaca zaboravljaju da mira bez ljubavi ne može biti, a za proširenje i procvat ljubavi treba čvrst temelj i plodno tlo. Prava, općenita, preporodna ljubav može biti samo ondje gdje se ljudi i narodi na jednoj istinskoj, dubokoj duhovnoj vezi priznavaju međusobno pravom braćom. A to se nigdje ne može tako uzvišeno zamisliti i ostvariti kao na tlu i na temelju presvete Euharistije.

Vremena, naime, koja proživljavamo odviše su slična apokaliptičkim vremenima.

Vremena, naime, koja proživljavamo odviše su slična apokaliptičkim vremenima, a da ne bi svaki pravi svećenik osjećao potrebu da se od časa do časa sabere i prikupi nove snage u orijaškoj borbi, koja se vodi između Boga i Sotone, između dobra i zla, između istine i laži u svijetu. Da će u toj borbi pobijediti Gospod Bog, a ne Sotona, da će pobijediti dobro, a ne zlo, da će pobijediti istina, a ne laž, o tome ne sumnja nijedan čovjek zdrave pameti.

Blaženi kardinal Alojzije Stepinac / Foto: Zagrebačka nadbiskupija

Ali može lako podleći i stradati ovaj ili onaj suborac Božji, ako se ne bude stalno držao Boga svoga po intenzivnom duhovnom životu, kao što nužno strada i biva gažen, na primjer, bršljan, ako se otkine od čvrstog hrasta i padne na zemlju. Ostanite, dakle, vjerni svojoj misiji i držite oči uvijek uperene prema pećini Petrovoj. Strpljivost, dakle, strpljivost vam je svima potrebna, kao i meni samome, jer ništa nema u Crkvi Božjoj bez žrtava.

Novinar: Što biste na kraju poručili našem narodu?

Svima, koji su meni zlo učinili, opraštam od sveg srca.

Stepinac: Ako sam bilo kome učinio kakvo zlo, iskreno ga molim da mi to oprosti, a svima, koji su meni zlo učinili, opraštam od sveg srca jer inače ne bih bio dostojan stupiti pred Krista Otkupitelja koji je na križu molio za one koji su ga razapeli: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine.“

Jer jedno je čovjek, a drugo je njegova zloća.

Predragi sinci, jer je „Bog ljubav“, kako veli Apostol, ljubite se međusobno! Vazda se bratski ljubite! Budite samo jedno srce i jedna duša, ali ljubite i svoje neprijatelje jer je Božja zapovijed. Tada ćete biti djeca svog Oca nebeskog „koji daje da njegovo sunce izlazi na zle i na dobre i šalje svoju kišu pravednima i griješnima“. Neka vas od ljubavi prema neprijateljima ne odvraća njihova zloća. Jer jedno je čovjek, a drugo je njegova zloća. Kaže sveti Augustin: „Čovjek je Božje stvorenje, a zloća je ljudsko djelo. Ljubi ono što je Bog stvorio, a ne ono što je čovjek uradio.“

Stepinac u Brnu nosi zastavu / Foto: Postulatura bl. Ivana Merza

Novinar: Hvala na razgovoru. Za kraj ponovio bih Vaše riječi:

Neće se naći ni jedan čovjek koji bi upro prsta na zagrebačkog nadbiskupa.

… kad se prilike srede i smire, kad se budu mogli publicirati svi dokumenti, kad se budu mogli isti u miru raditi i izraditi, kad svi faktori mogu slobodno da kažu svoju riječ, bez ikakvog straha, potpuno slobodno i u svjetlu čiste istine. S političkog i moralnog stanovišta, neće se naći ni jedan čovjek koji bi upro prsta na zagrebačkog nadbiskupa…

…14. Veljače 1992. Sabor uspostavljene i međunarodno priznate Republike Hrvatske poništio je nepravednu presudu protiv svetog Nadbiskupa.

Prijenos moći bl. Alojzija Stepinca na otvorenju Jubileja / Foto: Dario Zürchauer

U „ razgovoru“ korišteni citati iz:

• Aleksa Benigar „STEPINAC“, Izdavač: Glas Koncila i Hrvatska provincija sv. Ćirila i Metoda  Zagreb 1993.
• J.Batelja i H. Barbur  „SVJETLO NA PUTU ŽIVOTA“, Izdavač: Nadbiskupski duhovni stol –Zagreb 2007.
• Juraj Batelja „ŽIVJETI IZ VJERE“, , Izdavač: Nadbiskupski duhovni stol –Zagreb 1990.
• Juraj Batelja „VRANEKOVIĆEV DNEVNIK“, Izdavač: Postulatura blaženog Alojzija Stepinca-Zagreb 2006.
• Kardinal  Alojzije Stepinac „MARIJA POSREDNICA MILOSTI“ Izdavač: Nadbiskupski  duhovni stol –Zagreb

autor: Davor Terzić