Kulturna baština Hrvatske obogaćena je prije četrdeset godina jedinstvenim kartografskim djelom, nastalim 1806., u kojem je kartama i planovima luka prikazana istočna obala Jadrana. Izvršenje te važne zadaće povjereno je francuskom hidrografskom inženjeru Charlesu Françoisu Beautemps-Beaupréu (1766.–1854.). Članak istražuje sudbinu tog rukopisnog atlasa izrađena osobno za Napoleona te pothvat kojim je atlas u konačnici otkupila Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu.

Charles François Beautemps-Beaupré

Požunskim mirom, sklopljenim u prosincu 1805, Austrija je prepustila Francuzima teritorij Istre i Dalmacije te Napoleon, pripremajući se za utvrđivanje vitalnih točaka na istočnoj obali Jadrana, 6. veljače 1806. upućuje Beautemps-Beaupréa da provede hidrografska mjerenja. Beautemps, tada pomoćnik direktora Hidrografskog instituta u Parizu, kojeg svjetska kartografska znanost smatra ocem moderne hidrografije, već je poznat i cijenjen kao pionir u primjeni novih triangulacijskih opažanja u određivanju položaja kopnenih obilježja. Na temelju kapitalnog rada Metode izrade hidrografskih karata i planova, tiskana 1808, Beautemps je 1810. izabran u članstvo Francuske akademije nauka.

Kako bi po Napoleonovu nalogu proveo mjernu kampanju istočne obale Jadrana Beautemps se u ožujku 1806. u Veneciji ukrcava na brod s pomoćnicima, hidrografskim inženjerom Magliore-Thomasom Daussyjem (1758–1826) i poručnikom talijanske kraljevske mornarice Ticianom. Beautempsov život i rad opisan je u knjizi Oliviera Chapuisa A la mer comme au ciel, Beautemps-Beaupre & la naissance de l’hydrographie modern (1999), dok je njegovo djelovanje na premjeru istočne obale Jadrana iznio Mithad Kozličić u knjizi Istočni Jadran u djelu Beautemps-Beaupréa (2006).

Plan pulske luke

Iz Beautempsova Izvješća predana uz atlas proizlazi da su francuski hidrografi uspjeli dovršiti mjerenja istočne obale Istre, od Pirana, Pule, Verude, Limskog kanala i Umaga, do početka srpnja 1806, upravo u vremenu kada ruska eskadra uz potporu Engleza zaposjeda Boku kotorsku. U srpnju se Beautempsu pri kartografiranju zadarskog područja, Rogoznice i okoline šibenske luke pridružio kapetan François Henry Daugier (1764–1834). Nakon što su završili premjer splitske luke, kampanju su 20. rujna prisiljeni prekinuti jer engleska flota ulazi u Jadran. Kako dragocjeni hidrografski podaci i snimke ne bi završili u rukama neprijatelja, Beautemps se 28. rujna 1806. u Veneciji iskrcao s broda.

Na putu u Pariz kartografske podatke predao je Vojno-geografskom institutu u Milanu, da se u toj instituciji pod ravnateljstvom ministra rata Kraljevine Italije, divizijskoga generala Marie Françoisa de Caffarellija (1766–1849), za Napoleonovu osobnu uporabu izrade rukopisne pomorske karte. Karte izrađuje glavni kartograf instituta Carl August Ekerlin (1773–1843) uz pomoć kaligrafa Paola Birasca.

Sadržaj atlasa naslovljena Hidrografski prikaz luka Kraljevine Italije (skraćeno zvana Napoleonov atlas) opisala je Mira Miletić-Drder u knjizi Pet stoljeća geografskih i pomorskih karata Hrvatske (2005). Atlas se sastoji od petnaest rukopisnih karata različitih veličina u mjerilu 1:7.200 i dva lista obalnih kontura, crtanih tušem i vodenim bojama, i smatra se najvećim kartografskim dostignućem toga doba.

Za izradu karata korišten je najkvalitetniji papir engleske radionice Jamesa Whatmana u Kentu, na čijim se listovima nalaze vodeni žigovi „J. Whatman 1801.“ te prikaz „glave Napoleona“. Uz atlas je Beautemps u Parizu 1. srpnja 1807. napisao i rukopisno Izvješće na 65 stranica.

Iz provedena istraživanja pretpostavljamo da je Napoleonov atlas trebao biti uručen vladaru, najvjerojatnije potkraj prosinca 1807, kada Napoleon dolazi u Veneciju proglasiti posinka potkralja Italije, Eugena de Beuharnaisa, “princom Venecije”, ali tada crtanje karata još nije bilo završeno. U konačnosti atlas nikada nije uručen Napoleonu, ponajprije stoga što su u međuvremenu kartografi Hidrografskog instituta u Parizu, pod vodstvom Beautempsa, izradili karte identične onima u Napoleonovu atlasu, a uspostavom baze engleske flote na Visu, u ožujku 1809, Napoleon je bio prisiljen trajno napustiti projekt fortifikacije luka na istočnojadranskoj obali.

Javna dražba u Londonu

Napoleonov atlas izrađen u Milanu stoga je najvjerojatnije potkraj 1808. prebačen u Hidrografski institut u Parizu, gdje je pohranjen kod ravnatelja, viceadmirala Françoisa de Rosilyja (1748–1832), čekao bolja vremena i prigodu za uručenje Napoleonu, do čega nikada nije došlo jer nakon pohoda na Rusiju i bitke kod Leipziga 1814. Napoleon doživljava konačni slom.

Nakon proteka 150 godina, u kojima je Napoleonov atlas potpuno zaboravljen, 13. studenog 1978. u krugovima kartografskih kolekcionara svijeta kao senzacija je odjeknula vijest da antikvarijat Douwma&Weinreb iz Londona za 22.000 £ nudi na prodaju izvrsno očuvan Beautemps-Beaupréov rukopisni atlas s popratnim rukopisnim izvješćem. U Katalogu 20, u kojem je uz ostalih 160 starih karata antikvarijat oglasio prodaju Napoleonova atlasa, ne otkriva se vlasnik atlasa, već se u uvodnom dijelu kataloga o podrijetlu njegova vlasništva navodi tek pomalo tajnovita indikacija: “Na područjima stare francuske vladavine dužnosnici su radili male razlike između javnih i privatnih dokumenata. Stoga se može nagađati da je zbirka mogla izvorno pripadati porodici čiji su članovi obnašali odgovorne dužnosti.”

Antikvarijat Weinreb&Douwma u Londonu na adresi 93 Great Russel Street, od 1970. specijaliziran za prodaju zemljovida, bio je u vlasništvu Benjamina Weinreba (1912–1999) i Roberta Douwme (1936–2007), a njegov je direktor tada Tony Campbell (r. 1941). Katalog 20, u kojem je ponuđen Napoleonov atlas, ujedno je posljednji katalog tvrtke Weinreb&Douwma, nakon čega Weinreb odlazi u mirovinu, dok Douwma nastavlja s antikvarskom djelatnošću s tvrtkom Robert Douwma.

Pokušavajući preciznije istražiti ime vlasnika koji je Napoleonov atlas prodao Douwmi, uspio sam pronaći nekadašnjeg direktora antikvarijata Campbella, stručnjaka za povijest kartografije, koji se prisjetio da je Beautempsov atlas u travnju 1978. Douwma nabavio u Parizu, pri čemu nikomu nije želio otkriti ime prodavatelja. Stoga se danas o pravom vlasniku Napoleonova atlasa može tek nagađati. Najvjerojatnije je viceadmiralu Rosilyju, ravnatelju Hidrografskog instituta koji je tu funkciju obnašao do 1827, nakon Napoleonova pada atlas značio samo dragocjenu memorabiliju jer su postojale novije karte cjelokupne istočne obale Jadrana, koje su uključivale i dubrovačko područje i Boku kotorsku, a koje je 1821. tiskao Beautemps uz pomoć hidrografa Pierrea Daussyja (1792–1860) i gravera Etiennea Collina. Stoga nakon Rosilyjeve smrti 1832. Napoleonov atlas vjerojatno postaje dio brižno čuvane kućne kartografske kolekcije, bilo samoga Beautempsa i njegova sina Pierrea Beautempsa (1796–1870) ili Rosilyjevih nasljednika, Frederica Suremaina (1821–1883) i Alfreda de Saignarda (1820–1879).

Podvig voditelja antikvarijata Matice hrvatske

Odmah nakon Douwmine akvizicije atlasa u travnju 1978. vijest o Napoleonovu atlasu ubrzo se proširila u stručnim krugovima i prije nego što je antikvarijat 13. studenog 1978. objavio Katalog 20. Iz naših je krajeva o atlasu prvi doznao Živko Strižić (1927–2015), voditelj antikvarijata Matice hrvatske u Zagrebu, koji je na međunarodnom sajmu knjiga u Zürichu, što se održavao između 21. i 24. rujna 1978, od Erwina Hausera (1939–2016), vlasnika znanstvenog antikvarijata iz Butzbacha kraj Frankfurta, saznao za ponudu Napoleonova atlasa.

Živko Strižić

Strižić je o tome u knjizi Moje doba Antikvarijata Matice hrvatske (1996) zabilježio: „Prije gotovo deset godina, uoči otvaranja međunarodnog sajma antikvarnih knjiga u Zürichu, na večeri sam upitao gospodina Erwina Hausera ima li išta zanimljiva za nas hrvatske antikvare. Ima jedna vrijedna, ali prilično skupa knjiga, atlas vaše obale iz 1806. godine, odgovorio je gospodin Hauser. Na tom je sajmu u Zürichu neki londonski antikvar preko sajamskoga kataloga ponudio ‘Rukopisni pomorski atlas istočne obale Jadrana’ iz godine 1806. autora Charlesa Françoisa Beautemps-Beaupréa po cijeni od oko 25.000 funti. Atlas je unikat.“ Nadalje Strižić o tome piše: „Kada sam ljubaznošću svoga znanca Tonija Radmana, koji je tada živio u Londonu, doznao sve pojedinosti o tome londonskome antikvaru i o tome atlasu, obratio sam se dr. Stipi Šuvaru, koji je tada bio ministar kulture u Hrvatskoj. On je odmah reagirao, odnosno sakupio navedenu svotu novca, ovlastivši Sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu da kupi taj atlas.“

Ipak, vezano uz otkup Napoleonova atlasa nije baš sve išlo ni brzo ni glatko, kako se dvadesetak godina poslije prisjetio Strižić. Kao što uz otkup navode Nenad Gol (Matica, 7–8, 1979) i Filip Racetin (Slobodna Dalmacija, 5. lipnja 1979), problemi su se pojavili jer je za otkup Napoleonova atlasa trebalo isplatiti veliki iznos od 22.000 funti, koji bi po današnjim vrijednostima odgovarao svoti od 150.000 eura. Nadalje, za otkup atlasa bili su zainteresirani i Bibliotheque Nationale de France iz Pariza, Musée Napoleon du Musée et Parc Noiset iz Fixinea te Museo marittimo iz Trsta.

Napoleonov atlas snimljen za vrijeme istraživanja u NSK

Bilo je to doba kada su Šuvaru, kao republičkom sekretaru za prosvjetu i kulturu, čvrste argumente za otkup i uvjerenje o autentičnosti atlasa morali dati kartografski stručnjaci, akademik Josip Roglić (1906–1987) te profesori Mato Janković (1909–1991) i Paško Lovrić (1931–1997) uz potporu čelnika regionalnih zavoda za zaštitu spomenika kulture. Kako su svi stručnjaci prepoznali i poduprli otkup neprocjenjivoga djela za kulturnu baštinu Hrvatske, donesena je odluka da Napoleonov atlas otkupi Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, a za njezino provođenje zadužen je ravnatelj Veseljko Velčić (1923–2018).

Zaboravljene zasluge Antuna Radmana

Uz zalaganje antikvara Strižića, koji je bio vrlo blizak s upravom Nacionalne i sveučilišne knjižnice, za pregovarača od povjerenja s antikvarijatom Weinreb&Douwma u Londonu izabran je Antun Radman (1928–2013), rodom iz Maslinice na Šolti. Radman je 1956. emigrirao u Englesku, gdje ostvaruje karijeru priznatog antikvara i kolekcionara specijalizirana za numizmatiku, odličja, filateliju i povijesne karte Dalmacije, a Strižić ga dobro poznaje još iz gimnazijskih dana u Splitu.

Naslovna stranica Napoleonova atlasa

U kontaktu s Radmanovom suprugom Barbarom (1948), koja je s njim živjela od 1978, saznalo se da je njegova uloga u složenoj kupoprodaji Napoleonova atlasa bila vrlo zahtjevna. U pregovorima koji su potrajali šest mjeseci, od studenog 1978. do svibnja 1979, ponajprije je trebao uvjeriti direktora antikvarijata Campbella i vlasnika Douwmu da će se dogovoren iznos od 22.000 funti (800.000 dinara) uredno uplatiti. Istovremeno je gorljivim domoljubnim žarom Radman iznosio argumente koji su govorili u prilog stajalištu da londonski antikvari pri konačnom izboru kupca moraju uvažiti nacionalni karakter djela, kako bi se i pored drugih zainteresiranih institucija koje su bile daleko boljih financijskih mogućnosti odlučili za prodaju atlasa Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici iz Zagreba. Gospođa Radman kaže da je suprug pritom osobno jamčio za plaćanje atlasa, položivši pet tisuća funti, dok je iz vlastitog džepa podmirio šesto funti troška za osiguranje i transport.

Beautempsov Napoleonov atlas konačno je 28. svibnja 1979. dopremljen u Zagreb, gdje je predstavljen javnosti u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici na Marulićevu trgu. Iz liste prisutnih uzvanika vidljivo je da Antun Radman, kao najzaslužniji u procesu otkupa atlasa, nije bio nazočan. Nažalost, danas su Radmanove zasluge u tom pothvatu otkupa Beautempsova atlasa potpuno zaboravljene te je jedino što se uz Napoleonov atlas može o tome pročitati navedeno u Pomorskoj enciklopediji JLZ iz Zagreba (sv. 6, 1983, 281–282): „Otkrio ga je 1978. splitski kolekcionar starih karata T. Radman u antikvarijatu ‘Weinreb&Douwma’ Ltd. u Londonu.”

Opisanim pothvatom kulturna baština Hrvatske obogaćena je jedinstvenim kartografskim djelom Beautemps-Beaupréa, iz čijeg se popratnog Izvješća iščitava da je atlas napravljen za sama Napoleona. Karte i panoramski prikazi u atlasu predstavljaju najviši kartografski domet toga vremena, pri čemu je avangardno pri određivanju točaka kopnenih obilježja korištena triangulacija, a panorame prikazane u atlasu prvi su put izrađene primjenom geodetskih pravila perspektive.

Beautempsov atlas, koji sadržava četiri pomorske karte, jedanaest planova luka i dva lista krajolika obale Istre i Dalmacije smatra se po znanstvenoj i umjetničkoj kvaliteti esencijalnim kartografskim djelom naše baštine, a istodobno je i jedna od najskupljih akvizicija Nacionalne i sveučilišne knjižnice. U atlasu se nalaze karte različitih veličina, pri čemu su listovi većih karata presavijeni na format 67 x 100 cm. Najmanja je karta Plan luke Umag, dimenzija 40 x 28 cm, a najveća Karta ulaza u luku Šibenik, 174 x 186 cm. Atlas je pod signaturom A–III–S18–9 pohranjen u posebnom spremištu Zbirke zemljovida i atlasa Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Pregledom njegova svijetlosmeđeg kožnog uveza, prosuđujući po papirima s unutrašnje strane uveza, zaključuje se da su korice uveza atlasa izrađene potkraj 19. stoljeća, dok tehnologija uveza i prozirni zaštitni papiri među kartama upućuju na izradu iz kasnih 1960-ih godina, iz čega se pretpostavlja da je uvez atlasa izrađen nedugo prije prodaje 1978.

Rukopisno Izvješće uz atlas, napisano na 65 stranica, uvezano je u zelenu kožu dimenzija 30,5 x 21,5 cm, a stranice su ispisane na papiru s vodenim žigom od kojih je zadnja stranica pisana rukom Beautempsa s njegovim potpisom. Na njoj je vodeni žig „glave Napoleona“, okružene natpisom „NAPOLEON EMPEREUR DES ­FRANÇAIS ROI D’ITALIE“, identičan onom na kartografskom papiru atlasa.

Na završetku spomenuo bih rečenicu koju je u korespondenciji zgodno istaknuo britanski stručnjak za povijest kartografije Tony Campbell, direktor antikvarijata Weinreb&Douwma, u vremenu otkupa Beautempsova atlasa, koja najbolje govori u prilog sretnom epilogu jedinstvenoga kulturološkog pothvata, kada je prije četrdeset godina Hrvatska uspjela otkupiti Napoleonov atlas, u kojem je naša obala prikazana na najkvalitetnijim pomorskim kartama toga vremena. Campbell je napisao: „Jako je dobro da je tako lijepo i važno djelo naposljetku završilo na pravom mjestu.“

Izvor: Vijenac br. 657 od 9. svibnja 2019.