Naš govor o Justinu započet ćemo s temom koja odgovara vremenu u kojem se nalazimo, naime s njegovim tumačenjima utjelovljenja Sina Božjega, zapisanima u Razgovoru s Trifunom.

Prije svega, važno je reći da je Justin dobro znao da je „Kristovo rođenje ljudima neizrecivo“ (Razgovor s Trifunom, 43,3). Možda je baš ta spoznaja bila presudna da se u razlaganje toga velikog otajstva upustio s posve poniznim stavom: „Iznijet ću vam ulomke Pisma, ne trudeći se toliko oko urehe riječi, samo da bih pokazao umijeće; za to zapravo nisam sposoban, nego mi je Bog udijelio jedino milost razumijevanja njegovih pisama…“ (Isto, 58,1).

Justin je sva svoja tumačenja utjelovljenja temeljio ne na vlastitoj mudrosti, nego na starozavjetnim proroštvima, onim istima koja i mi redovito čitamo u vremenu priprave za blagdan Gospodinova rođenja. Silno je želio pokazati da su se ta proroštva obistinila u Isusu Kristu, onome koji je „prije postojao kao Bog pa (…) se po Božjoj volji utjelovio i od djevice rodio kao čovjek“ (Isto, 87,2). Ili pak: „… on bijaše jedinorođenac Oca sviju stvari, na osobit način od njega rođen kao Riječ i Sila, a potom je od djevice rođen kao čovjek, kao što smo razabrali od apostola“ (Isto, 105,2). Iz Justinovih je riječi jasno vidljiva vjera prve Crkve da se od Djevice Marije rodio kao čovjek onaj isti koji je rođen od Oca prije vjekova, vječni Sin Božji, vječna Riječ Božja.

Trifunove sumnje

Trifunu je to bilo veoma teško razumjeti. U vezi s time u više je navrata Justinu postavljao pitanja, iznosio svoje nejasnoće i sumnje, ali i vlastita tumačenja starozavjetnih proroštava koja nipošto nisu bila na liniji kršćanskih shvaćanja. Nije se libio reći da mu to da je „Krist prije vjekova postojao kao Bog, zatim da je prihvatio roditi se i postati čovjek (…) izgleda ne samo čudno, nego čak ludo“ (Isto, 48,1).

Štoviše, na jednom je mjestu predbacio Justinu da kršćanski nauk o Bogu koji se rodio od djevice nalikuje grčkim mitovima: „Trebali biste se sramiti pričati isto što i oni! Bolje bi vam bilo priznati da je taj Isus rođen kao čovjek od ljudi i, ako na temelju Pisma pokazujete da je on Krist, da je na temelju besprijekorna života sukladna Zakonu smatran dostojnim da bude izabran za Krista, a ne pričati nastranosti, da ne izgleda kako trabunjate poput Grka“ (Isto, 67,1).

Kako je Justin reagirao na sva ta pitanja, sumnje, pa i podbadanja?

Na Trifunovu opasku da bi bilo bolje reći da je Isus bio rođen kao običan čovjek pa da je kasnije, zbog svojih zasluga, postao Kristom, Justin je odgovorio priznanjem da, nažalost, i među kršćanima ima onih koji tako misle (usp. Isto, 48,4).

Ponekad se Justin znao naljutiti pa i sam uporabiti ne baš lijepe izraze za svoje sugovornike. Budući da je njihov razgovor o tako teškim temama trajao puna dva dana, nije ni čudno ako mu je u nekom trenutku uzmanjkala staloženost. No pretežiti Justinov stav, kojim odiše čitavo djelo, bio je iznenađujuće pozitivan.

On je, naime, Trifunu stalno dopuštao da otvoreno iznese svoja gledišta. Čak ga je na to na neki način i poticao: „Ne tražim od vas da istražujete pitanja koja iskrsnu ne braneći svoje stavove svim sredstvima, nego da bez valjana razloga ne osporavate ono što ste prihvatili“ (Isto, 68,3).

Justin je, nadalje, dopuštao Trifunu da ga neprestance ispituje. I strpljivo mu je, svaki puta ispočetka, odgovarao na pitanja o Gospodinovu utjelovljenju. No zanimljivo je da je odgovore često odgađao, kao da je smatrao da se na tako ozbiljna pitanja ne može odgovoriti istoga trena. Evo jednog primjera: na Trifunovu molbu da mu objasni „kako je taj Bog (…) postao čovjekom…“, Justin je odgovorio: „Prvo mi dopusti (…) da za ovu temu dodam još neke dokaze, da se i sami uvjerite u to, a onda ću odgovoriti o tome što tražiš“ (Isto, 57,3-4).

Na koncu, Justin se nije sablaznio nad Trifunovim komentarom da mu se tvrdnja da je Bog postao čovjekom doima čudnom i ludom (usp. Isto, 48,1), nego je pokazao razumijevanje za problem koji je mučio njegova sugovornika: „Svjestan sam da rečeno izgleda čudno (…). Unatoč tome, Trifune, (…) to ne znači da ovaj nije Božji Krist-pomazanik, makar nisam u stanju dokazati da je prije postojao kao Sin onoga koji je sve stvorio, jer je i sam Bog, ni da je kao čovjek rođen od djevice“ (Isto, 48,2).

Justinovo strpljenje i trud

Ako smo pažljivo čitali dosadašnje ulomke, možda smo ostali zbunjeni: Kako to da je Justin s jedne strane obećavao da će iznijeti dokaze za Božje utjelovljenje a s druge strane je priznao da to nije u stanju dokazati?

Odgovor na to pitanje donio nam je sam Justin. Iz citata koji slijedi očito je da je vrlo dobro razlikovao dokaze koji proizlaze isključivo iz ljudskog razuma i dokaze koji su ovjerovljeni Božjom riječju: „Da sam krenuo u dokazivanje toga (…) na temelju ljudskih obrazlaganja i učenja, ne biste me trebali podnositi, ali ako vam stalno navodim Pisma koja vam o tome govore i od vas tražim da to shvatite, onda ste vi ti koji otvrdnuli ne želite spoznati misao ni volju Božju. Ako želite takvi ostati zauvijek, ne ću time biti ništa oštećen; udaljit ću se od vas s istim uvjerenjima koja sam imao i prije susreta s vama“ (Isto, 68,1).

Na sreću, Justin se nije udaljio, a Trifun je prepoznao njegov „trud i znoj“ i iskazao volju da i sam pomno prione istraživanju Pisma (usp. Isto, 68, 2-3). Iz Trifunovih riječi na rastanku očito je da je u tome ustrajao te da je Justinov trud urodio plodom: „… priznajem da sam ovim susretom potpuno zadovoljan, a držim da i drugi osjećaju isto. Našli smo više nego što smo očekivali i što smo se mogli nadati. Kada bi nam bilo moguće to češće upriličiti, mogli bismo s većom koristi razumjeti riječi Svetoga pisma“ (Isto, 142,1).

Polaziti od Božje riječi

Zaključujem ovaj tekst s nekoliko promišljanja o crticama prikupljenima iz Justinova Razgovora s Trifunom. Vrijeme crkvene godine u kojem se nalazimo sasvim je osobito usmjereno na vjeru u Isusa Krista, Sina Božjega, koji se utjelovio i postao čovjekom. Kada slavimo taj događaj, kada o njemu govorimo i pjevamo, kada ga prispodobljujemo u jaslicama… ne bismo smjeli zaboraviti da je „Kristovo (…) rođenje ljudima neizrecivo“.

To ne znači da o njemu ne moramo govoriti. To znači da o njemu možemo i, posljedično, moramo govoriti polazeći od Božje (zapisane) riječi i iz duboke veze s Božjom (utjelovljenom) Riječi, ponizno svjesni da ništa ne možemo razumjeti bez Božje milosti i da samo ljudskom logikom ništa ne možemo dokazati.

To vrijedi i onda kada kršćani jedni drugima govore o utjelovljenom Bogu i onda kada o Njemu govorimo onima koji nisu kršćani, no pokazuju zanimanje za kršćansku vjeru.

Možda se i o ovom Božiću u našoj blizini našao netko poput Trifuna koji nam je otvoreno priznao svoju nevjericu i zgražanje nad time da bi Bog mogao postati čovjekom. Možda smo ga, doživjevši njegove riječi kao uvredu ili prezrevši ih, bez ikakva tumačenja, kao nedolične, udaljili od Boga za kojim u dubini duše traga. Možda smo mu prebrzim odgovorom, koji ne ostavlja ni vremena ni prostora za prebiranje Božjih riječi u srcu, ugasli volju za daljnjim traganjem. Dao Bog da nije tako. Dao Bog da nas tuđa pitanja i tuđe nevjerice vode tomu da i sami produbljujemo svoju vjeru u otajstvo utjelovljene Riječi, u otajstvo Boga koji je postao čovjekom.

Izvor: Mreže riječi