Dok je Josip Lang kao mladi svećenik bio na službi kod sestara Milosrdnica, mnogi su siromasi iskusili njegovu brižnost. On koji je proveo siromašno djetinjstvo, znao je dobro kako se jedno dijete može osjećati bez cipela, prikladne odjeće, gladno i ozeblo. Zato je uvijek imao izoštreno oko za siromašnu djecu i svim silama nastojao ublažiti njihove nevolje.

Tako je jednoga dana išao ulicom. Opazi kako prema njemu ide neka djevojčica gorko plačući.

– Dijete Božje, što plačeš, što ti je?

Djevojčica začuđeno pogleda u tog velečasnog koji se za nju zanima, malo posustane, zašuti, ali kad opazi blago lice i dobre oči kako je gledaju s ljubavlju i s razumijevanjem za njezinu bol, počne bez oklijevanja govoriti i sve izgovori u jednom dahu:

– Gledajte mi ruke kako su natekle. Otac me tjera da radim u tvornici, a ja sam još premlada za taj posao. Ja ne volim, ja ne mogu raditi u tvornici. – To rekne pa ponovno brizne u gorki plač.

– A što bi ti htjela raditi? Što bi htjela biti?

– Ja bih htjela postati učiteljica. Ni jedan drugi posao ne volim – odgovori djevojčica kroz suze, ali odrezano i odlučno.

Biskup se blago nasmiješi:

– Dobro, dijete Božje, kad hoćeš postati učiteljica, to ćeš i postići, ali se moraš mnogo moliti Majci Božjoj. Ja ću govoriti s tvojim tatom.

Djevojčica ga je gledala širom otvorenim očima. Prestala je plakati.

– Gdje stanuje tata?

Lang je razgovarao s tatom. Sve su lijepo uredili. Ne znamo što i koliko je plaćao za školovanje djevojčice, ali znamo da je ona nastavila sa školom i postala učiteljica.

Mnogi su svjedočili o sličnim dobročinstvima: da se pobrinuo za popravak cipela, da je češće dao djeci ručak (po svoj prilici svoj vlastiti!), da im je dao novca za školske potrepštine i slično. A uvijek brižno, s ljubavlju, neopazice – kao otac svojoj vlastitoj djeci.

Izvor: Dvadeset zgoda iz Langova života (Juraj Batelja, ur.)