Kad su ga pitali što je vrijeme, sv. Augustin je rekao: „Ako me nitko ne pita, znam; ako me pitaju pa pokušavam objasniti, ne znam“ – iskren je bio ovaj učeni i sveti čovjek.

Bez ozbiljna propitivanja vlastitog života, često se čini da je sve, poprilično, na svom mjestu. Tek kad nas netko upita ili nam život nametne konkretno pitanje koje zahtijeva isti takav odgovor, onda se borimo s riječima kojih najčešće jednostavno nema, piše fra Janko Ćuro za Svjetlo riječi.

U moru važnih pitanja i nedefiniranih odgovora, najvažnije je poraditi na konkretnom odgovoru na pitanje čovjeka, bližnjeg, brata. Već od Postanka, sam Bog s puno brige pita čovjeka: Gdje ti je brat? Otad to pitanje odjekuje do danas, do nas. Već tada Mu čovjek odgovara da ne zna i da nije čuvar brata svog (usp. Post 4,9). Jesi, itekako! I više od toga, Bog mu poručuje, a svojim mu utjelovljenjem doslovce crta što to znači.

Evo ga i dobro je!

Kompleksne stvari, pojmove, pa čak i udaljene galaksije, čovjek lako definira. Istovremeno se prilično namuči pokušavajući objasniti ono što mu je nadohvat ruke, blisko. Prije svega objasniti ljude čijom je brigom okružen. Uzima ih zdravo za gotovo, podrazumijeva, baš kao zrak koji udiše. Oni su tu kad sve drugo zakaže, neka vrsta džokerā kojim raspolaže u neograničenim količinama. Time njihovo postojanje i stalnu brigu (ne)svjesno obezvrjeđuje. Tek kad ih izgubi, shvati koliko je bez njih siromašan i malen. A kada se odvaži temeljito filtrirati svoj život, uvidi da je jedino vrijeme posvećeno drugome vrijednost koja se može uvijek i svugdje sa sobom nositi. Čak i u smrt.

Vrlo je ozdravljujuće, s vremena na vrijeme, definirati ili redefinirati životne prioritete.

Širom otvoriti oči i osvrnuti se oko sebe kako bismo svjesno i zahvalno zamijetili sve one „nevidljive” drage ljude koji strpljivo, iz dana u dan, čine naš život ispunjenim, radosnim pa i mogućim. A i mi sami možemo postati takvi za ljude u dalekim i siromašnim zemljama, kao naši misionari i volonteri. Bilo gdje, shvatit ćemo da darovati ustvari znači primiti, da nam je čovjek bilo gdje u svijetu brat, a da jedino sami sebi možemo biti najveći vukovi. Stoga je važno znati gdje je i kako živi naš bližnji. Važno je s uvažavanjem i brigom postavljati to pitanje jedni drugima kako bismo u svakom trenutku mogli odgovoriti: Evo ga i dobro je! Sigurno će onda i za nas netko tako reći.