Vlč. Cujzek se na početku zaustavio na jednoj evanđeoskoj situaciji koja rasvjetljava i današnje naše potrebe u odnosu s Bogom. Zapisao ju je evanđelist Luka: “Jednom je Isus na nekome mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: ‘Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike.'” (Lk 11,1)

„Gospodine, nauči nas moliti!“

“Kako važne riječi učenika kojemu ne znamo ni ime, možda baš zato da ju ti ili da ju ja zapunim svojim imenom te da bez okolišanja i umišljanja da to drugima treba, jer ja znam, zamolim Gospodina da mene nauči moliti”, rekao je vlč. Cujzek.

Za uspješne ishode molitve postoje nebrojeni savjeti: kako treba moliti, što treba moliti, kako se pripremiti, kako se držati… i sigurno u svemu tomu ima mnogo istine i dobrih savjeta, no predodžba s kojom smo počeli ovu rečenicu, „uspješni ishodi molitve“, već nas krivo usmjeruje.

Istina je da je molitva, prije svega, intiman i prisan susret čovjeka i njegova Stvoritelja.

Čim tako o molitvi mislimo, već se trebamo pripremiti na razočaranje. Živimo u svijetu koji je u mnogim svojim pojavnostima programiran. Postavljaju se predviđanja, ciljevi, zadaće, ishodi, očekivanja u svemu što radimo, a rezultati se podvrgavaju valorizaciji, obrađuju se statistički, analiziranju, procjenjuju i ocjenjuju itd., a onda ljudi trebaju polagati račune o svojim postignućima. Previše je to proračunatosti s pretpostavkama dobitaka i gubitaka, a ako to želimo primijeniti i na molitvu, onda gubimo dodir sa stvarnošću i istinom.

Istina je da je molitva, prije svega, intiman i prisan susret čovjeka i njegova Stvoritelja. Zato ako molitvi pristupamo iskreno, onda tu nema nikakvih unaprijed postavljenih ishoda jer se ništa ne računa, ne kalkulira se, Boga se ne uvjetuje i ne traži da nama polaže račune, nego se jednostavno s njime susreće. “Daleko od toga da umanjimo plodove molitve! Nego želim reći da nema uspješnih i neuspješnih plodova molitve jer molitva je uspjeh i ne može biti neuspjeh”, naglasio je.

Nego želim reći da nema uspješnih i neuspješnih plodova molitve jer molitva je uspjeh i ne može biti neuspjeh.

Ipak, neprocjenjive plodove molitve mi lako možemo potratiti ako se ponašamo kao programeri kako smo navikli funkcionirati u svijetu. Prva poteškoća koja iz takvog pristupa proizlazi je moljenje kao da Bog nije osoba, kao da nije prisutan. Ako ga zamišljamo kao nekakvu apstraktnu pojavnost koja nije dio našega živoga svijeta, onda nije ni čudno što se ne možemo sabrati da bismo se s njime sporazumjeli u uzajamnoj, srdačnoj i prijateljskoj privrženosti.

Bog je htio da molitva bude komunikacija zato što je ona toliko širok pojam da uključuje čitavo čovjekovo biće, zajedno s njegovom sredinom. Čovjek sve vrijeme na neki način komunicira, šalje i prima poruke, pa i onda kada toga nije svjestan. U komuniciranje su neizbježno uključene njegove riječi, ali komunikacija i nisu samo riječi, nego i misli, čežnje, predodžbe i osjećaji, znanje i iskustvo, sposobnosti i vještine, navike i običaji, kultura, stavovi, pogledi, pokreti tijela, način odijevanja, geste, ali i šutnja, odnosno vještina slušanja – čitava osobnost.

Uzalud su sve molitve ako nema srca.

“Uzalud su sve molitve ako nema srca”, istaknuo je vlč. Cujzek i rekao kako je uzaludno svo znanje i sva stručnost s kojom se pristupa teološkim pitanjima, ako za susretom s Bogom ne čeznemo iz ljubavi. Molitva je život koji je okrenut prema Bogu, koji ništa ne čini i ništa ne želi bez Boga. Život koji Boga ne stavlja na čekanje kada rješava neke druge stvari, nego sve drugo njemu posvećuje. Zanimljiva je molitva sv. Terezije Avilske koja kaže: Gospodine, ti si također iznad lonaca i tava te govori o svojim hrapavim rukama, umoru, zagorenim loncima, o lijepo prostrtom stolu koji je njezina molitva, o cipelama koje treba očistiti u kojima nalazi Gospodinove sandale, a dok riba pod misli kako su one zemljom hodale itd.

“Sve, baš sve je molitva ako se čini s mišlju na Boga i ljubavlju prema njemu”, poručio je Cujzek.

Sve, baš sve je molitva ako se čini s mišlju na Boga i ljubavlju prema njemu.

Moderno je danas moliti se; vidimo kako i mnoge popularne ličnosti, sportaši, pjevači, mole. Ali moramo shvatiti da molitveni život nije odvojiv od društvenog, obiteljskog, profesionalnog, tajnog i javnog i svakog drugog života. Jer molitva nisu samo riječi, nego noge i ruke, smijeh i suze, uzdasi i šutnje, i imanje i nemanje. Molitva je životni stav koji u svakom trenu traži i uvažava Boga. I to sa shvaćanjem da je dobro ako ne dobijemo uvijek sve što zatražimo jer naše bi nas želje mogle i osiromašiti.

Vlč. Cujzek je objasnio i kako uslišana molitva ne znači život bez teškoća jer bi to bilo pogubno za čovjeka. “Ne bi spoznao koliko je snažan, koliko je Bog dobar, ne bi shvatio snagu poniznosti i važnost čuvanja uza se onih na koje ćemo se moći osloniti kad život pritisne”, rekao je.

Istaknuo je kako je najuzvišenija molitva sveta euharistija, a u nju su uključena sva naša osjetila. Objasnio je da se molitva ne može zadržati samo na riječima, nego te riječi treba i djelima oživotvoriti. Isus izričito kaže: „Ištite, tražite i kucajte“, a to više nisu samo riječi. Treba nešto i činiti. Inače je i on mogao samo promatrati križ, ali to nije bilo dovoljno jer trebalo ga je i nositi.

Vlč. Cujzek je dalje objasnio kako je molitva potreba da se usidrimo u Bogu koji nas poznaje, koji zna sve o nama i, unatoč tomu što zna, ostaje vjeran i želi ispuniti naše želje jer je to karakterna crta osobe koja voli. A nitko ne voli vjerodostojnije od Boga.

Na molitvu nas treba poticati čežnja za Božjom blizinom, jednako kao i u susretu s voljenom osobom.

No, on je i Otac koji vidi širu sliku. On zna i ono što mi još ne možemo shvatiti. Zato su nam njegovi odgovori nekad nerazumljivi, zato se ponekad opiremo njegovoj volji i sa zadrškom pristupamo njegovim poticajima jer se kose s našim trenutnim željama. No ono na čemu moramo temeljiti svoju molitvu je povjerenje u Božju dobrotu i pravednost. Na molitvu nas treba poticati čežnja za Božjom blizinom, jednako kao i u susretu s voljenom osobom. Jer Bog i jest voljena osoba! Tada ćemo postići svrhu molitve – a to nje potreba da Bog nama udovoljava, da nam laska, jer to ni Bog od nas ne očekuje.

U molitvi mi tražimo Boga i kazujemo mu koje su naše želje, čime se zamaramo, što nas raduje i ohrabruje, a što rastresa i rastužuje, što ne razumijemo, što nas boli. Isto to činili su prvi učenici, zato je vrijedno promotriti način njihove molitve koja, izrazimo li se figurativno, ima noge – to je ključno. Ona nije statična, ona, kako kažu evanđelja da su činili ljudi koji su susreli Isusa, „ide za njim, uputi se za njim“, upućuje se u stvarnom smislu prema svojim željama – prema vrhuncu svojih želja – Isusu. To je molitva koja ne čeka da nešto padne s neba, da se samo od sebe posloži i popravi.

A kada ih sve druge opcije iznevjere, molitvi se svi na kraju vraćaju.

Možemo biti Bogu zahvalni što još uvijek živimo u okruženju koje donekle drži do molitve. “Kako god bili glasni pojedinci koji pokušavaju umanjiti njezinu važnost, ipak i oni znaju da je molitva nešto bez čega ne možemo ni zamisliti najvažnije trenutke svojih života. A kada ih sve druge opcije iznevjere, molitvi se svi na kraju vraćaju”, rekao je Cujzek.

Poslovica kaže: “Nevolja nas uvijek nauči kako moliti.” Cujzek je rekao kako ne smijemo dopustiti ocu laži da nas prevari jer nam stalno pred oči gura slike zla i pokušava nam nametnuti ideju da nitko nas ne čuje i da Boga nije briga za naše muke i probleme.

Smisao molitve je da Bogu kažemo da ga volimo.

“Smisao molitve nije da kao u automat ubacimo novčić i dobijemo što želimo, nego da Boga unesemo u svoje živote, u sve što jesmo, u sve što imamo i u sve što činimo. Smisao molitve je da Bogu kažemo da ga volimo”, naglasio je.

Od naših starih možemo učiti živjeti s molitvom i živjeti molitvu. Ne treba drugima pametovati kako treba moliti – to nas je Gospodin sam naučio i svi znamo kako se moli: i riječima i djelima i tišinom, i suzama i smijehom, i u nemoći i u snazi, i u društvu i u samoći… Svaki čovjek jako dobro moliti zna. “Ujedno, ne treba vrijeme trošiti na ukore onima koji molitvu preziru, ne treba ih siliti da čine nešto što ne osjećaju. Nego treba vlastitim životom pokazati što znači i kako je dobro biti čovjek molitve”, poručio je.