Brat Franjo i brat Pacifik su, nošeni evanđeoskim žarom, išli od grada do grada, od mjesta do mjesta, i one koji su ih htjeli slušati pozivali:

„Obratite se i činite pokoru! Obratite se i vjerujte Evanđelju!“

Propovijedali su bez mnogo riječi a kada su govorili, govorili su jednostavnim riječima. Neki su ih potreseno slušali, odazivali se njihovim poticajima i počeli živjeti novim životom. Neki su im se, pak, podsmjehivali. Doživljavali su ih odveć priprostima, k tome i neurednima, jer su bili krajnje skromno odjeveni.

No svima je bilo dojmljivo s koliko su zanosa i radosti govorili o pokori i obraćenju, kao da je to neki osobiti dar ili dobitak. Čudili su se im se kako su se lijepo ophodili jedan prema drugome i s kolikom su se srdačnošću obraćali prolaznicima. U njihovom ponašanju i govoru nije bilo nimalo nametljivosti. Pa ipak, kada su se, saslušavši ih, prolaznici razilazili i odlazili svojim domovima ili za svojim poslovima, u njihovim je dušama bio snažno prisutan živi trag njihovih riječi i žara kojim su govorili.

Jednom, kada su se, već u predvečerje, umorni primicali jednom gradu, brat Pacifik na njegovim zidinama ugleda vragove. Vidjelo se da spokojno drijemaju.

Ovdje očito nećemo imati mnogo posla – reče brat Pacifik. – Sve je tako mirno. I vragovi mirno počivaju.

Brat Franjo ga pogleda. U njegovim se očima očitovala snažna uznemirenost.

Baš naprotiv – reče brat Franjo. – Ovdje nas čeka osobito zahtjevan posao. Jer ondje gdje se vragovi mogu odmarati, zlo je zasigurno zaslijepilo ljude toliko da više ne mare ni jedni za druge, ni za Boga.

Izvor: Mreže riječi