Slijepac viče i inzistira na susretu s Kristom, a to svima ide baš na živce! U jednom glasnom kriku, slijepi prosjak identificira Isusa kao Onoga za kim su čeznuli svi Židovi.
Evanđelje
Dok su Isus, njegovi učenici i “veliko mnoštvo” napuštali Jerihon (grad oko 43 kilometara sjeveroistočno od Jeruzalema), susreli su slijepog prosjaka, Bartimeja, kako sjedi kraj puta. Odjednom je počeo je vikati: “Isuse, sine Davidov, smiluj mi se.”
Ovo je bio vrlo neobičan način da mu se obrati osoba koja Ga nije poznavala. Židovi su vjerovali da će Mesija kojeg su čekali biti potomak kralja Davida i njegov zakoniti nasljednik (vidi Iz 9,7; Ez 34,23-24). Osim toga, židovska je tradicija očekivala da će Mesija liječiti i istjerivati demone, kao što se vjerovalo da je to jednom učinio kralj Salomon (vidi Mudr 7,20). Dakle, u jednom glasnom kriku, slijepi prosjak identificira Isusa kao Onoga za kim su čeznuli svi Židovi.
Gomila se nije zabavljala: “Mnogi su ga prekoravali govoreći mu da šuti.” Ovo postavlja dva pitanja: (1) Kako je Bartimej znao tko je Isus? (2) Zašto je gomila bila tako nestrpljiva s njim?
Njihov prijekor, koji je dolazio iz njihove sljepoće, učinio je Bartimeja još odlučnijim. Bez obzira koliko se činilo beznadnim i malo vjerojatnim, nije namjeravao dopustiti da mu ovaj trenutak izmakne.
Budući da je bio slijep, Bartimej se morao osloniti na ono što je čuo od drugih o Isusu iz Nazareta. Je li čuo priče od ljudi koji su Ga vidjeli? Bilo je dosta govora o čudotvorcu iz Galileje. Primijetite da je čak i ovdje bilo “veliko mnoštvo” s Njim. Osobe koje su slijepe oslanjaju se na svoja druga osjetila kako bi naučile ono što trebaju znati. Bartimej je bio prosjak, zbog svoje sljepoće nije mogao raditi kako bi se uzdržavao. Mora da mu je sluh bio oštar i imao je puno vremena na raspolaganju. Dok je slušao što ljudi govore o Isusu, je li postao uvjeren da se mesijanska proročanstva koja je znao cijeli život ispunjavaju na ovom izvanrednom rabinu? Čak i bez mogućnosti da vidi Isusa, je li bio uvjeren da bi trebao maksimalno iskoristiti ovaj trenutak i zavapiti za sažaljenje od Davidova sina, novog kralja Izraela?
Zašto su ga “mnogi” u gomili pokušali ušutkati? Jesu li mislili da je nazvati Isusa “Sinom Davidovim” pretjerano? Jesu li bili uvjereni da marginalizirani prosjak poput Bartimeja ne bi trebao pristati na nekoga tako važnog kao što je Isus? Jesu li njihovi senzibiliteti povrijeđeni u oba razloga? Ako je tako, onda je Bartimej mogao “vidjeti” Isusa puno bolje od njih. Njihov prijekor, koji je dolazio iz njihove sljepoće, učinio je Bartimeja još odlučnijim. Bez obzira koliko se činilo beznadnim i malo vjerojatnim, nije namjeravao dopustiti da mu ovaj trenutak izmakne.
Njegova se ustrajnost isplatila: “Isus se zaustavio i rekao: ‘Pozovite ga’.” Nismo iznenađeni što vidimo slijepčev odgovor: “Odbacio je svoj ogrtač, skočio i došao Isusu.” Bio je tako nestrpljiv da svoju potrebu iznese Isusu! Čini se očiglednim da je ono što je Bartimej trebao od Isusa bilo da njegova vid bude izliječen. Zašto Isus jednostavno nije ispružio ruku i učinio to? Zašto je pitao čovjeka: “Što želiš od mene?” Možda je Isus želio da ovaj susret s potrebitim Bartimejem bude osoban (to smo često vidjeli u Evanđelju po Marku). Isus je želio razgovor s čovjekom koji je već toliko znao i vjerovao o Njemu.
Zapazite poniznost u Bartimejevom odgovoru: “Učitelju, želim progledati.” Nije zahtijevao da bude izliječen. Jednostavno je izrazio svoju najdublju potrebu Onome za kojeg je vjerovao da je može zadovoljiti.
Gospodine Isuse, znam da me sve moje potrebe mogu dovesti k Tebi, ako im samo dopustim. Molim Te pomozi mi da čujem kada me Ti zoveš da dođem.
Nakon što je došlo do ove osobne razmjene između Isusa i slijepca, čudo se već dogodilo: “Idi svojim putem; tvoja te vjera spasila.” Isus mu govori da je njegova vjera – njegovo uvjerenje da su sva Božja obećanja Židovima sažeta u Isusu – bila uzrok njegova ozdravljenja: “Odmah progleda…” Prvo ozdravljenje koje je Bartimej primio tog dana nije bilo u njegovim očima, ali u njegovoj duši: “…i [on] Ga je slijedio na putu.” Slijepi prosjak postao je Isusov sljedbenik. Tako on postaje ilustracija svega što je Davidov sin došao učiniti, najprije za Židove, a potom i za cijeli svijet.
Grijeh nas sve čini slijepim prosjacima, nesposobnim vidjeti Istinu i potpuno nesposobnim pomoći sebi. Vapaj vjere u Isusa kao Božju obećanu pomoć znači osobni odnos s vlastitim Božjim Sinom i potpuno novi život. Pogledajte kako je Bartimej “odbacio svoj ogrtač”, što je slika odbacivanja staroga puta za novo. Kada nas naša vjera odvede Isusu, mi smo izliječeni. Autonomija grijeha koja nas ostavlja na rubu puta više nije privlačna. Naše noge nalaze bolji put, slijedeći Isusa “na putu”.
Tjelesni vid je blagoslov, ali otvorene oči duše, kako nas uči Bartimej, puno su veći dar.
(Pročitaj Mk 10,46-52)