Prvo pustinjačko posvećenje u Dubrovačkoj biskupiji dogodilo se na blagdan sv. Terezije Avilske u utorak 15. listopada na Pelješcu kada je s. Maja Pavla Bašić, koja je bila redovnica Družbe Karmelićanki Božanskog Srca Isusova, postala dijecezanska pustinjakinja.
Obred posvećenja upriličen je za vrijeme misnog slavlja koje je u sestrinom eremitoriju (pustinjačkoj kućici) pustinje Blažene Djevice Marije od Gore Karmela – Stella Maris na Pelješcu, predslavio dubrovački biskup Roko Glasnović u prisutnosti užeg kruga svećenika, susestara karmelićanki BSI, obitelji i prijatelja.
Tom prilikom biskup Glasnović je kazao kako oblik pustinjačkog poziva u Crkvi priznaje još Zakonik kanonskog prava u kanonu br. 603, a smjernice je dao crkveni dokument „Pustinjački oblik života u mjesnoj Crkvi. Ponam in deserto viam (Iz 43, 19)“ koji je objavio Dikasterij za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života 2021. godine. U Smjernicama, među ostalim, piše: „’Napravit ću put u pustinji’ (Iz 43, 19). Ovaj Prorokov stih nudi nam sugestivan pustinjački obzor koji je drag imaginarij pustinjačkog života te istovremeno doziva u sjećanje metaforu puta koji Bog utire i po kojemu učenik kreće u potragu za Njegovim licem. Od Istoka do Zapada kršćansku tradiciju prožima blistava prisutnost muškaraca i žena koji su posebnom radikalnošću živjeli prisnije nasljedovanje Krista u pustinjačkom obliku života.“
Također je govorio o životu i teškoćama na životnom putu sv. Terezije Avilske, jedne od četiri crkvene naučiteljice od ukupno 37 naučitelja i naučiteljica Crkve.
S obzirom na to da je s. Maja Pavla već bila položila doživotne zavjete za nju se, nakon višegodišnjeg probnog razdoblja, radilo o prijelazu u pustinjački oblik života kroz pustinjačko posvećenje i obnovljene zavjete koje je prihvatio biskup Glasnović prema Životnom pravilu koje joj je odobrio.
Prva pustinjakinja Dubrovačke biskupije živi pustinjački poziv u duhovnoj tradiciji Karmela i otajstvu Božjeg Milosrđa. Gora Karmel (Božji vrt, vinograd) čuva spomen na Gospu Karmelsku i svetog proroka Iliju, gorljivog svjedoka pravoga Boga. Njegovi proročki sinovi i pustinjaci na Karmelu nastavili su duhovnu tradiciju samotnog traženja Boga u poslušnosti Njegovoj Riječi, trajnoj molitvi, duhovnom boju i proročkom svjedočenju.
Biskupijsko pustinjaštvo snažnije naglašava pustinjački put pojedinca te svaki pustinjak ima priliku izraziti vlastitosti svoga puta u Životnom pravilu (Regula vitae ili Ratio vivendi) koje odobrava biskup i koje se obvezuje živjeti pod njegovom pratnjom. Navedeni dokument objašnjava da Životno pravilo „predstavlja duhovne i normativne sastavnice specifičnog pozivskog identiteta pustinjaka te služi čuvanju dara poziva primljenog od Gospodina i odlučnog stremljenja ka savršenstvu ljubavi“.
Pustinjački život primarno je obilježen šutnjom samoće, postojanom molitvom i pokorom Bogu na slavu i za spasenje svijeta. Istovremeno ne isključuje upućenost na druge, milosrđe i dijeljenje duhovnih plodova kontemplacije, npr. kroz duhovno gostoprimstvo, prigodno svjedočenje i navještaj, ali to ostvaruje na način i u mjeri koji se skladno ugrađuju u intenzivni život molitve i šutnje samoće pustinjaka. O tome svjedoče brojni primjeri pustinjaka u prošlosti i u novije vrijeme. Također u povijesti pustinjačkog puta zasvjedočeno je i diskretno njegovanje zajedničkih duhovnih obilježja, uzajamno pomaganje i suradnja između pustinjaka, u čemu se prepoznaje i pustinja Karmel Božjeg Milosrđa.