Okoristiti se onima koji mudro rabe vlastiti život, učiti iz života drugih, oznaka je plodonosne pouke. Nikakva korist od bezbroj knjiga i gomile podataka, ako onaj koji poučava ne uspijeva ili ne nastoji vlastitim primjerom utjeloviti ono što želi predati drugomu. Poučavao o uzgoju kupusa ili strukturi atoma, onaj tko posreduje znanje uvijek treba odisati oduševljenjem ili strašću za stvari o kojoj druge poučava.

Nikakva korist od bezbroj knjiga i gomile podataka, ako onaj koji poučava ne uspijeva ili ne nastoji vlastitim primjerom utjeloviti ono što želi predati drugomu.

Predanost pouci neizostavno prati komunikacija egzistencije u kojoj vlastiti život koristimo kao glavni medij prijenosa sadržaja. Da je nešto vrijedno življenja, najučinkovitije pokazujemo vlastitim življenjem. Uzalud sva uvjeravanja i dokazi, ako izostaje argument vlastitoga života. Drugoga držimo budalom, a sebe lažovom uvjeravajući ga u nešto što ni sami ne činimo. Za puku informaciju dostatan je izvor poput knjige, nastavnog pomagala, medijskog izvora. Za pravu transformaciju nužan je primjer života koji služi kao njezin model.

U sredini, gdje caruju prosječni životi kompromisa, oportunizma i potpadanja pod niske interese, nema plodnoga tla za cvatnju ideja. Tu buja korov mnijenja, običajnosti i navika. Informacije se bezlično prenose bez ovjere životom. Lišene tog žiga, kao lažne novčanice, potpuno gube na vrijednosti. Ljudi ih po nekom otupljujućem mehanizmu transfera usvoje, brzo potroše i s lakoćom napuste. Uslijed takve “pedagoške” šablone nastaje inflacija pouke: što više nagomilanog sadržaja, bez egzistencijalnoga pokrića, iznosimo pred učenike, to im se više čini beskorisnim i nepotrebnim. Uzalud sve oslanjanje na tehnologiju i novotarije jer ništa od toga ne može zamijeniti proživljeno iskustvo.

Uzalud sve oslanjanje na tehnologiju i novotarije jer ništa od toga ne može zamijeniti proživljeno iskustvo.

Škole su većinom postale ustanove gdje se djecu nešto uči samo da bi imala što zaboraviti. Od institucija oblikovanja karaktera postale su tvornice prosječnosti i zavodi za razočaranje. Umjesto da iz njih iziđu svježi i opremljeni kao zaljubljenici u mudrost, opunomoćeni vještinama i spoznajom, napuštaju ih kao zasićeni, cinični preziratelji znanja. Razočaranost velikim djelom ide na dušu nama, čija je dužnost očarati ih, zavoditi i navoditi na odvažnost mišljenja. Kao da polako blijedi aura onih koji zaista vjeruju i rade ono što govore. Poziv se s vremenom pretoči u profesiju a profesija u odrađivanje prometnuto u ogorčenu i malodušnu rutinu.

Mudrac nije netko tko naprosto gaji duboke misli, već onaj tko takve misli pretoči u život.

Mudrac nije netko tko naprosto gaji duboke misli, već onaj tko takve misli pretoči u život. U bremenito iskustvo vrijedno svake pouke. Zacijelo nije neka mudrost prenositi već naučeno kao gotovu stvar. Istina se ne može udijeliti kao gotov novac, reče Hegel. Nju treba oživjeti vlastitim svjedočenjem, kako bi mogla potaknuti i promijeniti druge. Stoga svaki učitelj treba biti dorastao samoj stvari koju poučava. Kako stoji po tom pitanju, prosudit ćemo prema njegovu životu. Ako u njemu nema vidljivih tragova te istine, tad ju ni sam nije spoznao i istinski prihvatio. Ukratko, kao običan demagog i pozer, on uopće ne drži do nje. Ne čudi stoga što sve njegove riječi i svu silu podataka i činjenica naposljetku pojede zaborav. Baš kao i svaku drugu hinjenu i neuvjerljivu stvar, donosi portal Mreže Riječi.