Fra Mladen Brčić,  profesor njemačkog jezika običavao je ponekada dati nama đacima njemačke časopise Der Pfeil i Katolischer Diegest da pročitamo ako je bilo nešto posebno zanimljivo. Tako mi je u proljeće 1960. dao Katholischer Digest da pročitam članak o proročanstvu sv. Malahije, prenosi Svjetlo riječi.

Tu se ne govori o starozavjetnom proroku Malahiji nego svetom Malahiji, irskom redovniku (rođen 1094) koji je imao čvrste veze s Rimom i uveo je rimsku liturgiju u Irsku, uz to je bio prijatelj sa sv. Bernardom. Umro je 1148, a sv. Bernard napisao je njegov životopis. Svetim je proglašen 1199.

Za vrijeme jednog boravka u Rimu imao je čudesno viđenje o papama.

O Malahiji se više saznalo mnogo kasnije kad se 1590. u Veneciji pojavila knjiga Lignum vitae (Stablo života) koju je napisao redovnik Arnold de Wion. Tu on između ostalog piše da je Malahija umro 1148. i da je kod njega našao tri pisma  koja mu je pisao sv. Bernard. Osim pisama našao je još Malahijino proročanstvo o papama.

Tu je opisano 111 obilježja o papama kojemu je Malahija dao mistične nazive i oznake. Do pojave Wionove knjige bile su Malahijine oznake za pape dobro tumačene, a poslije su neka tumačenja izmišljotine.

Evo sada nekoliko primjera za oznake o tumačenjima od pape Celestina II. (1143-1144) do „svršetka svijeta“.

Nikola V (1447-1455)  utemeljitelj Vatikanske bibilioteke i istaknuti humanist na svim područjima označen je kod Malahije kao De modicitate lunae (Mjesečeve mijene), a de Wion je protumačio da je papa rodom iz sela gdje su njegove zvali mjesečarima – s Mjeseca.

Papa Kalist III. Njegov nasljednik označen je kod Malahije kao Bos pascens (Vol koji pase), tumačenje je prema obiteljskom grbu na kojem se nalazi upravo  ta slika.

Dva primjera iz kasnijeg vremena govore kako je bilo je teško objasniti neke Malahijine oznake: Inocent IX (17. st.) pobožan i postojan papa je u proročanstvu označen s  Bellum insatiabile (Nezasitni rat), a Pio VIII. u proročanstvu je označen kao Aqila rapax (Grabežljivi orao). Te oznake su protumačene kao pojava Napoleona i njegovih ratova.

Na kraju evo Malahijine oznake za pape 20. stoljeća i svršetak svijeta:

– Lumen in coelo (Svjetlo na nebu) za Leona XIII.

– Ignis ardens (Vatra koja gori) za Pija X.

– Religio depopulata (Vjera bez naroda)za Benedikta XV.

– Fides intrepida (Čvrsta vjera) za Pija XI.

– Pastor evangelicus (Evanđeoski pastir)za Pija XII.

– Pastor et nauta (Pastir i kormilar) za Ivana XXIII.

Na početku spomenuti papa Celestin II. je bio 159. po redu, a Ivan XXIII. Bio je 255. što bi značilo da poslije Ivana XXIII. ostaje još 14 oznaka za pape do svršetka svijeta.

Ovo su oznake za četvoricu posljednjih:

– Flos floru (Cvijet cvjetova), Pavao VI.

– De medietate lunae  (O polumjesecu), Ivan Pavao I.

– De labore solis (O promjeni na suncu), Ivan Pavao II.

– De gloria olivae (O slavi masline), aluzija na posljednji sud u Josefatovoj dolini maslina, Benedikt XVI.

Posljednji papa Petrus Romanus (Petar Rimljanin) bit će iz Rima i svoje stado će voditi kroz mnoge nevolje, a na kraju će se grad na sedam brežuljaka srušiti i pravedni Sudac će suditi svome narodu.

Pisac članka u Digestu završava riječima iz Evanđelja: O svršetku svijeta nitko ne zna ni dana ni časa.

Pribilježeno u Visokom, 11. ožujka 1960.