Svetost je istodobno i smjernost i dosljednost, i neprimjetnost i izrazitost. Sa svetima čovjek je uvijek načisto. I – nikada nije načisto. Jer oni na svoj osobit način shvaćaju život, na svoj se osobit način odnose prema svemu što im život donosi, prema svakomu koga susreću. I teško ih je, gotovo nemoguće odvratiti od njihova pristupa.

Njima toliko toga nije važno jer im je ono, do čega im je osobito stalo, itekako važno.

Nekima će se činiti da pretjeruju. Neki će u to biti posve sigurni. Nekima će se činiti da su ludi. Nekima kao da su iz nekoga drugoga vremena. Neki će ih izrugivati, a njih to neće uznemirivati. Neki će ih pokušati prizemljiti. Uzalud.

Jer oni su se odlučili. Njima toliko toga nije važno jer im je ono, do čega im je osobito stalo, itekako važno. Nema toga umora, te iscrpljenosti koja bi ih mogla zaustaviti. Oni će zastati tek ako se slome. I gotovo istoga časa truditi se preko svojih snaga da što prije nastave dalje.

Moguće je prema njima odnositi se na različite načine, ali i onima koji ih ne razumiju, i onima koji im se čude, i onima koji im se dive, posve je jasno: oni su sveti. I premda su sveti (ili upravo zbog toga) nije im stalo do njihove svetosti (o njoj uopće i ne razmišljaju), nego do posvećenosti. Oni se jednostavno trude živjeti onako kako su prepoznali vrijednim.

Ta radost ne isključuje nijednu radost, nijedna joj nije nevažna, nego sve radosti u sebi obuhvaća.

Češće se ponavlja snažna misao francuskoga književnika Leona Bloya: „Samo je jedna prava žalost na svijetu – žalost što nismo sveti.” Moglo bi se to izreći i ovako: „Samo je jedna prava radost na svijetu – biti svet.”

Ta radost ne isključuje nijednu radost, nijedna joj nije nevažna, nego sve radosti u sebi obuhvaća. Svakoj radosti dodaje novu dimenziju, dimenziju istodobno sazdanu od trenutka i od vječnosti.

Radost svetosti najrazgovjetniji je jezik svijeta i nije ga potrebno prevoditi. Nije ga moguće protumačiti. No nije moguće ni odvratiti pogled od njega. Jer svatko, baš svatko, i kada joj se podsmjehuje, i kada je označava nerazboritom, i kada zatvara oči pred njom, i kada joj okreće leđa, stoji pred njom, njome ozaren.

Radost svetosti ona je kiša koju Bog potiče da pada svakomu. Ono strpljivo zrcalo u kojemu ne zamire nada da će svakomu moći poslužiti.