PROPOVIJEDANJE KRISTA RASPETOG

Kad bi vaš vođa bio brutalno bičevan, javno ponižen, a zatim ubijen na brdu da to svi vide, ne biste li bili u iskušenju da umanjite značaj tog događaja? Umjesto toga, što Pavao govori Korinćanima? On ne samo da to ne umanjuje, on to propovijeda. On ne naviješta samo uskrsloga Krista, nego najprije Krista raspetoga. (1 Kor 1,23) Ponekad se katolici kritiziraju zbog prikazivanja Krista na križu. On više nije na križu, pa zašto se zadržavamo na toj činjenici?

Pavlovoj “publici” slika križa i ideja da je on svet ili znak moći bila je apsolutno smiješna, no čini se da smo i mi danas  – zaboravili koliko je znak križa radikalan.

Pavao priznaje Korinćanima očito: križ je kamen spoticanja za Židove i ludost za pogane. Za njegovu publiku, sama slika križa i ideja da je on svet ili znak moći bila je apsolutno smiješna. Mnogi od nas kršćana izgubili su taj šok. Postali smo desenzibilizirani, ako hoćete, za Križ. To je tako čest simbol da smo zaboravili koliko je radikalan. Ne samo da ga nosimo oko vrata ili objesimo na zid, križ nazivamo znakom pobjede!

Raspeti/Foto: Dario Zürchauer

Što?! Pobjeda? Trijumf?

Za vrijeme Rimljana kazna raspinjanjem je bila toliko stravična da ga rimski filozof Ciceron nije htio ni izravno opisati u svom djelu. Čitavu tehniku razapinjanja na križ pomno su isplanirali Rimljani, time usavršujući proces pogubljenja. Križeve bi postavljali kraj gradskih vrata ili uz prometne ceste kako bi svi vidjeli silnu bol žrtava i njihovu višesatnu agoniju. Za one koji su živjeli pod rimskom vlašću, križ je bio znak ugnjetavanja, koji je trebao obeshrabriti ustanke ili neposlušnost. Bio je to znak terora, patnje, poniženja.

A sada je taj znak transformiran – iz znaka brutalnosti i ugnjetavanja u znak pobjede i ljubavi.

Shvaćamo li koliko je križ radikalan?

Zaboravljamo sablazan križa, sve dok nas nevjernici ne podsjete koliko im to glupo izgleda. A kad zaboravimo koliko je to šokantno, zaboravljamo i veličinu onoga što je učinio za nas.

KRIŽ U NAŠIM ŽIVOTIMA

Znate što je za nas kamen spoticanja? Stvarnost toga u našim životima. Kada se suočimo licem u lice s Križem – s patnjom, s emocionalnom, psihičkom ili fizičkom boli, s borbama koje nemaju smisla, s kušnjama koje se ne čine pravednima… to je naš kamen spoticanja.

“Zašto postoji patnja u ovom životu?”

To je prastaro pitanje. I pogodite što? Mislim da ne postoji zadovoljavajući odgovor.

I to može biti kamen spoticanja ili ga možemo prihvatiti kao što je to učinio Šimun Cirenac.

Znate li zašto sam počela vjerovati da je prikazivanje Krista na križu – od vitalne važnosti? Jer nikad u životu ne prihvaćamo križ, a da ne prigrlimo Krista. Ako sami pokušamo prigrliti križeve u našem životu, nikada nećemo moći preživjeti. Ali kad prigrlimo drvo križa, prigrlimo Krista. I On nas grli. I samo je tako moguća patnja.

Patnja je misterij. Ne možemo to objasniti. To je apsurd. Ali kad je jednom vidite očima vjere, čak i borba da ja prihvatite postaje lakša.

C.S Lewis je rekao: “Vjerujem u kršćanstvo kao što vjerujem da je sunce izašlo: ne samo zato što ga vidim, već zato što njime vidim sve ostalo.”

Mislim da je to jedini način na koji vjernik može obuhvatiti svoj um patnjom. Ne možemo to objasniti, ali jednom kada to vidite očima vjere, apsurd ima smisla. U svjetlu Križa može se obuhvatiti moja patnja. …Možda nikad u potpunosti shvaćena, ali prigrljena usprkos tome.

Svijet misli da smo ludi. Ali znamo da je križ pobjeda. Znamo da patnja u konačnici ima odgovor – Isusa Krista.

“Uistinu, besjeda o križu ludost je onima koji propadaju, a nama spašenicima sila je Božja.”

– 1. Korinćanima 1,18

Izvor: Integrated Catholic Life/ Joannie Watson