"Farizeji i pismoznanci su ga pitali: 'Zašto tvoji učenici ne slijede tradiciju starješina, nego umjesto toga jedu nečistih ruku?'" Što je Isus vidio iza ovog pitanja? Mora da je vidio njihova srca. Zato On citira Izaiju: “Ovaj narod me časti usnama, a srca su im daleko od mene.”
Evanđelje
Sveti Marko nam govori da su neki farizeji i pismoznanci izašli iz Jeruzalema vidjeti Isusa. Izliječio je mnoge ljude i privlačio značajna mnoštva (vidi Mk 6,53-56). Međutim, umjesto da budu impresionirani ovim čudesnim djelom, “farizeji i pismoznanci su ga pitali: ‘Zašto tvoji učenici ne slijede tradiciju starješina, nego umjesto toga jedu nečistih ruku?'”
Bili su usredotočeni na “tradiciju starijih” u vezi s ritualnim pranjem – ne samo ruku, kako nam piše sveti Marko, već “čaša i vrčeva, kotlova i kreveta”. Moramo shvatiti da ova “tradicija starijih” nije bila dio Mojsijeva zakona. Farizeji su stavili veliki naglasak na odvajanje od nežidovske kulture kao jedini način da se održi etnički identitet dok su živjeli pod stranom dominacijom. Razrađeni rituali pranja pojačali su ovu odvojenost i potrebu za čistoćom, te su u Isusovo vrijeme bili uzdignuti na isti status kao i Zakon. (Pročitaj Mk 7,1-8, 14-15, 21-23)
Ipak, što je Isus vidi iza ovog pitanja? Mora da je vidio njihova srca. Zato On citira Izaiju: “Ovaj narod me časti usnama, a srca su im daleko od mene.” Što je time mislio?
U redcima koji nisu uključeni u naše čitanje, Isus opisuje kako su farizeji razvili način “odbacivanja Božje zapovijedi kako bi držali [svoju] tradiciju”. Dalje opisuje primjer. Iako je Mojsijev zakon zahtijevao od Židova da poštuju svoje roditelje, farizeji su smislili način da pobožno izbjegnu poštivanje tog zakona s jednom od svojih “tradicija”. Mogli su jednostavno izjaviti da je sva imovina koju su možda upotrijebili za brigu o svojim roditeljima bila “korban” ili posvećena Božjoj službi. Divno je, naravno, posvetiti novac Božjoj službi, ali to se ne može učiniti umjesto brige o starijim roditeljima. U tom slučaju, njihova “tradicija” im je omogućila da “zanemaruju Božju zapovijed” i “drže se ljudske tradicije”. Židovi koji su tako živjeli možda su častili Boga usnama i drugim vanjskim pobožnim ritualima, poput pranja ruku, ali njihova su srca bila daleko od Njega.
Isus je iskoristio ovu priliku kako bi podsjetio Židove na nešto što su trebali znati: “ništa što izvana ulazi ne može srce onečistiti, nego ono što dolazi iznutra onečišćuje.” Mojsijev zakon uvijek je ciljao na srce i ponašanje koje iz njega proizlazi. Isus je to jasno rekao u Propovijedi na gori. Svi njihovi zakoni ritualnog čišćenja (prehrana, kontakt s krvlju, itd.) imali su za cilj naučiti razliku između svetosti i svjetovnosti. Morali su biti voljni odvojiti se od svijeta kako bi mogli biti svjedoci svijeta (“kraljevstva svećenika”) nove vrste života.
Držanje vanjskih zakona pročišćenja nije ih opravdalo od poslušnosti srca. Kad god su počeli mariti samo za vanjske obrede i ceremonije, njihovo je štovanje postalo “uzaludno”.
Jesu li ovi farizeji bili krivi za to? Čini se da je tako. Njihovo traženje grešaka i zaokupljenost vlastitim doktrinama o ritualnom pranju podigli su veo sa srca za koja je Isus smatrao da su prazna od prave ljubavi prema Bogu. Ništa ga u evanđeljima nije iritiralo više od ispraznih radnji u Božje ime, a srcem daleko od Njega. Ništa.
Izvor: Catholic Exchange/Gayle Somers