Sv. Bonaventura piše: „Pođite – rekao bi – jer su mala braća u ovo posljednje vrijeme posuđena svijetu da bi izabrani među njima ispunili ono zbog čega će ih Sudac pohvaliti, kada budu čuli onu nadasve slatku riječ: „Što god učiniste jednom od najmanje braće, meni učiniste“.
Sv. Franjo je u svemu htio biti sličan Kristu, pa je, prateći njegov trag, hodao svijetom. Nije se želio zatvoriti u zidove samostana. Naprotiv, izrekom: „Cijeli svijet je moj samostan“, Franjo se odriče sigurnosti, odbacuje svaki strah te u sili i snazi Duha Svetoga, čijem vodstvu se sasvim predaje, postaje glasnik Radosne vijesti. Nije bježao od svijeta, niti se ograničavao predrasudama prema nevjernicima, grješnima ili onima drugih religija, prenosi Svjetlo riječi.
Franjo kreće na putovanje. Kao Kristov vitez, neustrašivo zalazi među nevjernike. No, iako je zalazio duboko u svijet, nije bio od ovoga svijeta. Ispred njegovih očiju je konačan cilj nebo – susret s Kristom. Svoje tijelo, riječi i djela sasvim je stavio u službu Božje slave. Razgovarao je s vitezovima, dolazio gubavcima…Tragao je, znatiželjno lutao svijetom, neprestano tražio Krista, Boga koji je i danas živ, osobito prisutan na rubovima svijeta, u bolesnima, slabima, odbačenima… Sv. Bonaventura za Franju kaže: „Blagost mu bijaše urođena, a nadodana ljubav Kristova ju je udvostručila. Zato mu se srce upravo rastapalo prema siromašnima i bolesnima.
Kao što je Krist slao učenike i Franjo šalje svoju braću, dvojicu po dvojicu, u svijet. Sv. Bonaventura piše: „Pođite – rekao bi – jer su mala braća u ovo posljednje vrijeme posuđena svijetu da bi izabrani među njima ispunili ono zbog čega će ih Sudac pohvaliti, kada budu čuli onu nadasve slatku riječ: „Što god učiniste jednom od najmanje braće, meni učiniste“.
Bosanski franjevci su uglavnom vezani za svoju matičnu provinciju Bosnu Srebrenu na čijem području velika većina živi i djeluje. Međutim, još od osnutka naše franjevačke obitelji sve do danas, bilo je i ima franjevaca naše zajednice koji su, slijedeći naputak sv. Franje Asiškoga da je cijeli svijet naš samostan, kao studenti, redovnici, svećenici, dušobrižnici, misionari, djelovali i djeluju izvan provincijskih granica.
Danas su brojna braća Provincije sv. Križa Bosne Srebrene raspršena po cijelom svijetu, gdje na različite načine žive svoje redovništvo i svećeništvo služeći Božjem narodu kojem su poslani. (bosnasrebrena.ba)
U nastavku upoznajte samo neke od mnogih misionara Bosne Srebrene:
Fra Vjeko Ćurić
Rodio se u Lupoglavu, mjestu u župi Osova, 26. travnja 1957. godine. U rodnom kraju stekao je osnovno obrazovanje nakon čega je upisao Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, gdje je proveo i godinu novicijata. Nakon studija na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i svećeničkog ređenja 1982. godine otputovao je u Francusku, kako bi učio jezik i pripremio se za misijsku djelatnost. Već sljedeće godine otišao je u Ruandu u mjesto Kivumu, nastojeći naučiti mjesne običaje i plemenske jezike. Htio je pomoći lokalnom stanovništvu u duhovnim i materijalnim potrebama izgradivši školu, ambulantu, vodovod i silose. Na području Ruande 1994. počeo je rat između pripadnika plemena Hutu i Tutsi. Gotovo svi svećenici misionari u strahu su napustili zemlju, a fra Vjeko je odlučio ostati.
Skupljao je i dovozio pomoć u hrani iz Burundija, pomažući pripadnicima oba zaraćena plemena. Nakon rata organizirao je popravke razorenih kuća te uspio popraviti i sagraditi oko 14 000 kuća. Više puta za vrijeme i nakon rata razbojnici su ga napadali želeći ga usmrtiti. Posljednji napad nije preživio; 31. siječnja 1998. ubijen je u Kigaliju. Pokopan je u župnoj crkvi u Kivumuu, koju je sagradio s vjernicima. Dan nakon njegove smrti papa Ivan Pavao II. spomenuo ga je u govoru na Trgu sv. Petra rekavši: „Fra Vjeko je još jedna žrtva dodana dugom nizu misionara koji su svoju ljubav prema Kristu i afričkim narodima potvrdili žrtvujući vlastiti život.”
Fra Lovro Gavran
Rodio se u Velikom Prnjavoru u župi Foča 18. veljače 1954. godine. Osnovnu školu završio je u Foči i na Ceru nakon čega je upisao Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom. Filozofsko-teološki studij pohađao je u Sarajevu i Ljubljani. Za svećenika je zaređen 1981. godine u Đakovici na Kosovu. Nakon ređenja ostao je u Đakovici vršeći službe župnog vikara, župnika i gvardijana. Od 1991. do 1995. bio je vicedelegat Franjevačkog reda za Albansku provinciju, nakon čega je službovao kao župnik u četirima albanskim župama.
Fra Lovro je tijekom pet godina bio i predavač dogmatike na Katehetskom institutu u Skadru. Godine 2001. vratio se na Kosovo, služeći u Đakovici kao župni i samostanski vikar. Odatle je pastorizirao i župe Raja i Fierza. Od 2006. do 2009. bio je član Uprave provincije Bosne Srebrene da bi na provincijskom kapitulu 2009. godine bio izabran za provincijalnog ministra. Službu provincijala vršio je do 2016. godine kada se, po vlastitoj želji vraća u Đakovicu (Kosovo).
Fra Marko Bandulavić
Rođen je u Donjem Vakufu krajem 16. stoljeća. O njegovu djetinjstvu i školovanju malo se što zna, ali se može pretpostaviti da je osnovno obrazovanje stekao u nekom od franjevačkih samostana u Bosni. Filozofsko-teološki studij završio je u Italiji. Godine 1626. počelo je njegovo misionarsko djelovanje – otišao je u Vlašku i Moldavsku, a organizirao je misijski rad franjevaca u Krašovu, Lipi, Temišvaru i Karanšebešu. Njegovo poslanje bilo je posebno izraženo u gradnji crkava i škola. Izgarao je od želje za sjedinjenjem crkava i ulagao je velik trud da se to dogodi. Uspjesi misionarskog djelovanja doprinijeli su odluci Svete Stolice da ga imenuje naslovnim nadbiskupom Preslavske nadbiskupije i upraviteljem moldavskim. Zaređen je za biskupa u Kreševu 21. kolovoza 1644. Bio je izuzetno naobražen čovjek, oboružan znanjem i voljom da svoj život posveti pastoralnom i misijskom radu u tuđini. Zbog časnog vršenja poslanja bio je vrlo cijenjen u narodu. Pretpostavlja se da je umro u Bacau 1655. godine gdje je i pokopan daleko od svoje domovine.
Fra Pero Vrebac
Rođen je 27. siječnja 1952. u Travniku. Nakon osnovnog obrazovanja stečenog u Staroj Biloj, pohađao je Franjevačku klasičnu gimnaziju i novicijat u Visokom te filozofsko-teološki studij u Sarajevu. Za svećenika je zaređen 1981. godine u Sarajevu. Pastoralno je djelovao kao župni vikar na Petrićevcu i Zenici nakon čega je otišao u misije u Afriku. U Ruandi je tijekom pet godina obnašao službu meštra postulanata i novaka
Fra Pero je zatim djelovao pet godina u Ugandi i tri godine u Keniji, gdje je bio zadužen i za formaciju mladih franjevaca u novicijatu i bogosloviji. U međuvremenu je u Rimu na Antonianumu postigao licencijat iz duhovne teologije, a magistrirao je 2004. iz franjevačkih studija na Sveučilištu svetog Bonaventure u New Yorku. Bio je koordinator programa Franjevačke misijske priprave u Bruxellesu od 2004. do 2007., nakon čega se vratio u domovinu. Dugogodišnji afrički misionar fra Pero sada je u franjevačkom samostanu u Gučoj Gori.
Fra Lovro Mihačević
Rođen je u Kreševu 23. srpnja 1856. godine. Osnovno obrazovanje stekao je u Kreševu nakon čega je upisao gimnaziju, koju je pohađao u Sarajevu i u rodnom mjestu, a u Kreševu je proveo i godinu novicijata. Teologiju je studirao u Đakovu i Ostrogonu, a za svećenika je zaređen 1880. Pastoralno je djelovao u Osovi, Kreševu, Novom Šeheru te Podhumu kod Konjica. Svoje misionarsko djelovanje započeo je u Albaniji 1883., vršeći službu učitelja mladeži u probandatu, a kasnije je postao župnik i ravnatelj Franjevačkog kolegija u Troshanu. Predavao je latinski, talijanski i albanski jezik.
Generalni ministar Franjevačkog reda postavio ga je 1906. za provincijala obnovljene Albanske provincije, a nakon nekoliko godina izabran je i za provincijala Bosne Srebrene. Fra Lovro se bavio i književnošću. Objavio je nekoliko djela asketsko-pastoralnog i povijesnog sadržaja među kojima su Liber sapientiae, Po Albaniji: dojmovi s puta te Crtice iz albanske povijesti. Odlikovao se marljivim zalaganjem, uzornim redovničkim životom i širokom naobrazbom. Umro je u Kreševu 25. svibnja 1920. godine.
Fra Ivica Perić
Rođen je 1. siječnja 1960. u selu Čubren u župi Lepenica kod Kiseljaka. Osnovno obrazovanje stekao je u Lepenici. Završivši srednju trgovačku školu u Kiseljaku, upisao je Ekonomski fakultet u Sarajevu. Studij je napustio 1981. na trećoj godini, sa željom da postane bosanski franjevac. Godinu novicijata proveo je u Visokom, a filozofsko-teološki studij završio je u Sarajevu. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1988. godine, a dvije godine kasnije odazvao se misionarskom pozivu i otišao u Ugandu, gdje je tijekom 13 godina pastoralno djelovao u župama Kashekuro i Rushooku. Iz Ugande 2003. godine odlazi u Ruandu, u župu Kivumu gdje je svojevremeno djelovao i fra Vjeko Ćurić.
Tamo je vršio službe župnika i gvardijana u župi s preko 20 000 vjernika. Fra Ivica je uz to ravnatelj Centra Otac Vjeko koji je osnovan 1999. i tehničke škole koju pohađa oko 500 đaka kojima je svakodnevno uz nastavu osiguran jedan topli obrok, a mnogima je i jedini u danu. Uz školu, izgrađen je i internat u kojem stanuje oko 150 đaka. Sada živi i radi u Zambiji.
Fra Augustin Augustinović
Rođen je 20. ožujka 1917. godine u Gornjoj Skakavi u župi Dubrave kraj Brčkog. Stekavši osnovno obrazovanje u rodnom mjestu upisuje sjemenište i gimnaziju u Visokom. Godinu novicijata proveo na Gorici u Livnu, a studij je pohađao u Zagrebu i Sarajevu. Svećenikom postaje 1941. godine nakon čega ga je Uprava Bosne Srebrene poslala na studij biblike u Rim i Jeruzalem, a 1947. postigao je doktorat. Na Franjevačkom biblijskom institutu u Jeruzalemu predavao je do 1952., kad je otkrio misionarski poziv i odlučio poći u Venezuelu. Ondje je 40 godina djelovao kao župnik u Capayi, Caucagui i Carrizalu. Ubraja se među najplodnije spisatelje Bosne Srebrene.
Napisao je dvadesetak teoloških djela na španjolskom jeziku, od kojih su na hrvatski prevedena samo tri: Povijest Isusova, Od obale do obale i Priče iz doline. Posljednje dvije godine života strpljivo je podnosio teške bolesti. Umro je na glasu svetosti u Carrizalu 24. srpnja 1998. godine. Vjernici se utječu njegovu zagovoru u životnim nevoljama. Svake se godine posebno obilježava obljetnica njegove smrti. Na petu obljetnicu smrti 2003. godine mjesni biskup pokrenuo je službeni proces za njegovo proglašenje blaženim. Tom prigodom otvoren je fra Augustinov grob i tijelo mu je preneseno u crkvu svetog Ivana Krstitelja u Carrizalu, a otvoren je i mali muzej s njegovim osobnim stvarima.
Fra Anđelko Kamenčić
Rođen je 31. listopada 1943. godine u Jelaškama. Osnovnu školu pohađao je u Stojčićima, Carevoj Ćupriji i Varešu, a nakon toga je upisao Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom. Godinu novicijata proveo je u Kraljevoj Sutjesci, a bogosloviju u Sarajevu. Za svećenika je zaređen 1967., a potom je otišao u kosovsku Đakovicu, gdje je započeo pastoralno djelovanje. Uz neznatan prekid, na Kosovu je djelovao punih 26 godina, obnašajući službe župnog vikara, župnika i gvardijana. Ovaj bosanski misionar 1995. godine otišao je u Albaniju i ondje kao župnik djelovao 17 godina: 9 u Bajzi i 8 u Lacu. Fra Anđelko je tri godine bio i član Uprave Albanske franjevačke provincije. Od 2009. do 2012. bio je župni vikar u Lacu odakle je pastorizirao i župu Debbinisht. U tom vremenu preveo je na albanski jezik knjigu Mandaljena pobjednica Velimira Deželića Starijeg.
Fra Anđelkov život obilježen je i graditeljskom djelatnošću. Vodio je gradnju nekoliko sakralnih objekata na Kosovu i u Albaniji. Od 2012. bio je župnikom u Cetinju u Crnoj Gori, uz obnašanje službe duhovnika sestara Franjevki od Bezgrešnog začeća. Za to vrijeme objavljuje autobiografiju na hrvatskom i albanskom jeziku Život i uspomene. Preveo je s albanskog jezika na hrvatski knjigu fra Zefa Pllumija Živi samo da ispričaš. Iznenada je preminuo 27. kolovoza 2014. godine u Cetinju, a pokopan je na groblju Trgovišće u Kraljevoj Sutjesci. Fra Anđelko je bosanski franjevac s najduljim misionarskim djelovanjem: pune 43 godine.
Fra Rafael Lipovac
Rođen je 13. ožujka 1925. godine u Budžaku u banjolučkoj župi Petrićevac. Na krštenju je dobio ime Franjo. Osnovnu školu pohađao je u rodnom mjestu, u samostanu Klanjateljica Krvi Kristove te u trapističkom samostanu Marija Zvijezda. U Visokom je pohađao Franjevačku klasičnu gimnaziju, a godinu novicijata proveo je u Kraljevoj Sutjesci. Studij bogoslovije nastavio je u Sarajevu, a 1949. zaređen je za svećenika. Pastoralno je djelovao u samostanima i župama na Petrićevcu, Plehanu, u Kraljevoj Sutjesci, Bihaću, Beogradu, Barlovcima i Sanskom Mostu. Službu prvog meštra novaka obavljao je od 1961. do 1964. u Kraljevoj Sutjesci.
U 55. godini života odlučio je poći u misije u Obalu Bjelokosti , gdje je djelovao od 1980. do 1998. Za to vrijeme vršio je službe župnika i župnog vikara u Abidjanu te službe kancelara i arhivara u biskupiji Grand Bassamo. Po povratku u domovinu postaje duhovnikom franjevačkih bogoslova te kasnije ispovjednikom u Lateranskoj bazilici. Preminuo je na blagdan Uzvišenja sv. Križa 14. rujna 2015. Napisao je desetak knjiga i drugih publikacija objavljenih na hrvatskom i francuskom jeziku, među kojima su tri s tematikom afričkih misija: U afričkim misijama, Moj dnevnik iz afričkih misija tePrepiska iz afričkih misija.
Fra Miro Babić
Rođen je 25. veljače 1975. u Bugojnu. Osnovno obrazovanje stekao je u rodnom mjestu, a nakon toga upisuje Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom. Spletom ratnih okolnosti, godinu novicijata proveo je u Italiji, a filozofsko-teološki studij pohađao je u Samoboru i Sarajevu. Za svećenika je zaređen 2002. godine. Pastoralno je djelovao kao župni vikar u Vidošima kod Livna. Budući da je od bogoslovskih dana osjećao misionarski žar, otišao je na pripreme za misije u Irsku i Bruxelles, da bi početkom 2005. otišao u Ugandu. Nakon dvije godine djelovanja u Ugandi, prelazi u središnju Keniju u selo Subuki gdje i danas djeluje.
U Subukiju s još jednim svećenikom skrbi za prostranu misiju s čak 16 područnih crkava. Uz pastoralni rad, fra Miro se posebno posvetio odgoju i obrazovanju djece i mladih koji žive u vrlo teškim uvjetima. Vodi sirotište za bolesnu i odbačenu djecu pod nazivom Mali dom, Srednju školu Sv. Franjo te zdravstveni centar. Marljivi bosanski misionar fra Miro trenutno obnaša i službu gvardijana samostana u Subukiju te definitora tamošnje franjevačke provincije.
Fra Tomo Anđić
Franjevac je Bosne Srebrene rođen 22. studenog 1957. u mjestu Laništa u župi Ulice. Nakon stečene osnovne i srednje naobrazbe primljen je u Franjevački red, a godinu novicijata provodi u Visokom. Filozofski-teološki studij pohađao je u Sarajevu. Za svećenika je zaređen svećenika 1984. i namješten za župnog vikara u Varešu. Budući da je osjećao misionarski žar, odlučuje se na misijsku pripravu i odlazak u Afriku.
Najprije 1986. godine odlazi u Ugandu, gdje je ostao šest godina, obnašajući i službu definitora. Svoje misionarsko poslanje nastavio je u Zambiji i državi Malawi. Osim aktivnog pastoralnog služenja afričkom narodu, fra Tomo je djelovao i karitativno te kao odgojitelj franjevaca s privremenim zavjetima. Nakon 15-godišnjeg misionarskog iskustva vratio se u domovinu i obnašao službu samostanskog i župnog vikara u Tuzli, odakle je premješten za župnika u zagrebačkoj župi Sesvetska Sopnica, a zatim i za gvardijana franjevačkog samostana u Podsusedu. Od 2012. godine djeluje u Bruxellesu kao član tima za pripravu franjevaca misionara te vodi Hrvatsku katoličku misiju.
Fra Ilija Kovačević
Rođen je 3. ožujka 1957. godine u mjestu Kovačevci u župi Plehan. Nakon stečenog osnovnog obrazovanja u rodnom kraju upisao je Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, a ondje je proveo i godinu novicijata. Filozofsko-teološki studij pohađao je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Nakon svećeničkog ređenja 29. lipnja 1982. otišao je na Kosovo u župu Đakovica, gdje je obnašao službu župnog vikara u trajanju od šest godina. Nakratko se vraća u domovinu, namješten u župi Gornja Dubica kod Odžaka.
Svoje misionarsko djelovanje nastavio je 1989., kad je iznova otišao na Kosovo. Ondje ostaje još 20 godina, obnašajući službe župnog vikara, župnika i gvardijana u Đakovici. Fra Ilija je s malobrojnim kosovskim katolicima dijelio mnoge lijepe trenutke, ali i vremena nemira i rata. Od 2009. godine boravio je u franjevačkom samostanu na Plehanu na službi samostanskog vikara i zatim gvardijana. Na posljednjim provincijskim promjenama fra Ilija je namješten u župu Đakovica (Kosovo).