Don Nikola Galov, župnik župe Gospe od Ružarija u Segetu proslavio je pedesetgodišnjicu mlade mise 11. kolovoza 2024.
Zlatomisnik je predslavio misu u toga dana premaloj crkvi Hrvatskih mučenika u Seget Vranjici u koncelebraciji s don Jurom Vrdoljakom, duhovnikom u Centralnom bogoslovnom sjemeništu u Splitu. Župskim i dječjim zborovima ravnala je časna sestra Blagoslava Lončar.
Na početku slavlja je župljanin Marko Lončar u ime svih vjernika don Nikoli čestitao 50 godina svećeništva i zahvalio za dosadašnjih 37 godina djelovanja u Segetu. Župljani su svećenika darovali zlatnom misnicom, te ručno rađenom misnicom koju su izradile španjolske karmelićanke sa sestrom Marinom od Muke Isusove, rođenoj u Segetu, prigodnim apostolskim blagoslovom pape Franje i svijećom. Vrlo emotivan je bio prinos kaleža koji mu je za Mladu misu poklonila pokojna sestra, a koji se koristio i na Zlatnoj misi.
U homiliji se don Jure Vrdoljak naslonio na misao svetog Pavla koji nam govori: „Život je vaš s Kristom skriven u Bogu“. Sjeme tog života s Kristom posijano je na kućnom pragu u pobožnoj obitelji koja je prepoznala i poticala želju za svećeničkim pozivom. Uz crtice iz života i svećeničkog djelovanja don Nikole, propovjednik je naglasio kako svaki svećenik nosi teret svog poziva, no to je breme lako ako se vodi riječima blaženog Alojzija Stepinca: „Gore gledaj prema nebu i ne boj se!“
Pogled prema nebu zlatomisniku je duboko bio usađen već pri rođenju 25. travnja 1946., na kućnom ognjištu u Vidonjama u obitelji Luke i Ane koji su ga u vjeri odgajali i pratili u svečenićkom pozivu, pa je nakon školovanja u rodnom mjestu, Dubrovniku i Splitu, zaređen 29. lipnja 1974. u Splitu, a Mladu misu slavio je 11. kolovoza 1974. u rodnoj župi Vidonje. Prvi pastoralni koraci vezani su mu uz Split; prvo u splitskom naselju Brda u Župi Materinstva Blažene Djevice Marije u kojoj djeluje do 1983., a kasnije u župi Gospe od Milosti na Žnjanu do 1988.
Pod Bogorodičinom zaštitom ostaje i u osvit novog doba naše novije povijesti kada 21. veljače 1988. godine preuzima segetsku župu Gospe od Ružarija u kojoj kako sam često kaže: „Odmah sam znao kako ću trebati zavrnuti rukave i duboko zaorati.“ Taj trud se isplatio; nebrojeni su dokazi, vidljivi i nevidljivi tragovi njegovog svećeničkog djelovanja. Predan svom pozivu, svojim vjernicima i novoj župi od prvih dana sve do danas kroz duhovno i sakramentalno djelovanje kao neumorni radnik na Božjoj njivi, budi i prenosi zanos hrvatskog katoličkog identiteta. Iz dana u dan, godine u godinu, jednostavan u pristupu, utješan u potrebi, svakodnevno poziva vjernike na život s Kristom, na sakramente, osobito ispovijed, zajedništvo i brigu o siromašnima, starima i napuštenima.
Usporedno uz brigu o duhovnom, obnavlja, gradi i oživljuje crkvice i kapelice rasute po Segetu, zaboravljene kamene romaničke svjedoke starijih vremena i zavjete vjere naših predaka na brdima odakle se otvaraju čudesni pogledi daleko na more i srednjedalmatinske otoke. Kao kruna rada ističe se moderna crkva Hrvatskih mučenika u Seget Vranjici sagrađena njegovim zalaganjem 2001. godine. Vjernici ga od prvih dana pamte kao kroničara svih župskih događanja i uvijek ga se moglo vidjeti s fotoaparatom u rukama. Ta je ljubav prema očuvanju povijesti i identiteta mjesta urodila izdavanjem dvaju svezaka Segetskih zbornika gdje je na više od 1.500 stranica tiskan 81 rad o Segetu i okolici sa širokim spektrom tema iz povijesti, umjetnosti i svakodnevnog života. Mladost duha dokazuje i najavom nastavaka i novim projektima.
Odabravši na početku svog poziva geslo iz Knjige Sirahove: „Do smrti se bori za istinu, i Gospod će se boriti za te.“ (Sir 4,28) proročanski je najavio na čemu će biti težište svih pedeset godina svećeništva, jer don Nikola Galov vjerno, bilo s ambona ili svakodnevnih susreta sa župljanima uvijek stoji na strani Božje istine, a ta je istina ljubav Boga prema čovjeku čista i lijepa, ali često zna biti zahtjevna i teška za prihvaćanje, pa onaj koji svjedoči za nju poput don Nikole bude ponekad blag kao kad se Bog Iliji, jednom od zaštitnika Segeta objavljuje u laganu šapatu vjetra, ponekad poput ognja u kojem je mučen drugi zaštitnik sv. Vid. Ali nikada mlak!
U završnim zahvalama slavljenik se prisjetio svojih roditelja, braće, sestara, rodbine, profesora, odgojitelja i svih župljana koji mu pomažu u radu, jer kada se kao danas udružimo skupa i svi nosimo naramak drva na isto ognjište, ne moramo se bojati kako će utrnuti vatra vjere u našim srcima. Prigodno je slikovito koristio rječnik olimpijskih igara i rekao kako su u Seget danas došle dvije zlatne medalje, jedna je zlatni župnik koju su dobili župljani, a drugo zlato je dobio župnik u svojim zlatnim župljanima. Te medalje se ne čuvaju u vitrinama, već vječno ostaju urezane u pismohrani srca.
Nakon mise na trgu ispred crkve organizirano je veliko župno slavlje, a župljani su mogli vidjeti na plakatima izložene fotografije od samih početka svećeničkog puta svog župnika i prisjetiti se istaknutih trenutaka u dugogodišnjem djelovanju don Nikole u Segetu.